U tekstovima do sada dotakli smo se različitih pristupa novcu, štednji i trošenju. Nadam se da sagledavanje nekih sutiacija u kojima se možemo naći nije previše tmurno. Cilj je da naglasim ono što je odavno rekao poznati finansijski guru Robert Kiyosaki: „Problem sa mladošću je u tome što ne zna ništa o starosti. Ako znaš kako može izgledati starost, drugačije ćeš planirati svoj život.“
Prva i najveća greška je tolerisanje dugova.
Mnogo ljudi istovremeno ima nešto ušteđevine i duga tj. minusa na karticama. Kamatne stope na štednju su male (manje od pet odsto), a kamatne stope na minuse na karticama su i dvocifrene. Zamislimo jednostavnu situaciju. Pretpostavimo da imamo prosječan iznos duga u iznosu od oko 1.000 KM godišnje (recimo na kreditnoj kartici) a 2.000 KM ušteđevine. Pretpostavimo da nas dug košta košta oko 15 odsto godišnje, a zarada na štednji nam donosi dva odsto godišnje. Prema tome, imamo oko 150 KM odliva a zarada od štednje donosi 40 KM. Racionalno rješenje je što prije isplatiti dug. Na taj način bismo spasili onih 150 KM koje godišnje odlaze na kamate. Osim toga, još uvijek bismo zaradili još 20 KM godišnje na preostalih 1.000 KM koji ostanu na štednom računu. Tim potezom bismo spasili 170 KM koje možemo staviti na štednju, u osiguranje ili kupiti sebi cipele. Da ne radimo ništa, po opisanim uslovima, svake godine bismo imali oko 110 KM troška.
Prva greška postoji zbog tvrdoglavosti.
Uglavnom smatramo da znamo šta je najbolje za nas. U skladu sa tim, sve savjete doživljavamo i kao napad na svoju ličnost. Jedna od najvećih grešaka je da odbijamo i korisne sugestije. Najveća greška kod „sklanjanja“ ili „zabacivanja“ novca s ciljem štednje je da sav svoj novac držimo na jednom mjestu. U čarapi, u banci, u akcijama određenog preduzeća ili ulažemo u osiguranje, u zlato ili u investicioni fond. Stručnjaci savjetuju, pazite sad, da ne treba držati svo bogatstvo (čitaj: ušteđevinu) u jednom mjestu. Preporučuje se diverzifikacija ulaganja. Osnovni motiv je smanjenje rizika. Pojam diversifikacije u svrhu smanjenja rizika najčešće i najslikovitije se objašnjava izrekom: „Ne stavlјajmo sva jaja u jednu korpu.“ Kada se govori o kreiranju lepeze ulaganja (portfolija ulaganja) potrebno je mnogo više analize i rada od tek nasumičnog izbora između dvije banke. Izbor za ulaganje zavisi od: očekivane stope prinosa tj. dobiti, rizika pojedinih vrsta ulaganja i uzajamne povezanosti između očekivanih prinosa. Međutim, najvažnije su naše sklonosti odnosno averzija prema riziku i želja da sačuvamo naš novac.
Uz ove greške ide i sljedeća. Logika stada.
Na kraju svake preporuke za ulaganje ili analize ozbiljni analitičari stavljaju jednu vrstu upozorenja. Suština je da ograde pogrešnih tumačenja onih koji čitaju njihove analize. Tu se naglašava da analiza nije preporuka za kupovinu ili prodaju određenih finansijskih instrumenata te da dobici ili gubici uzrokovani tumačenjem pročitane informacije idu na vlastitu odgovornost. Osim toga, naglašavaju da „dosadašnji istorijski rezultati i dobit nisu garancija za buduću dobit.“ Nažalost, ljudi ovakva upozorenja „preskaču“. Kad čujemo da je nešto dobra kupovina, i da svi naši prijatelji ulažu u to, i mi barem razmislimo da kupimo to isto. Tako funkcioniše mozak i kada su u pitanju jagode, pivo, stanovi, auta ili bijela tehnika. Kupujemo stvari oduševljeni pričama poznanika o ostvarenoj dobiti. Marketing stručnjaci obožavaju oduševljene kupce koji preporučuju dalju kupovinu. Praksa pokazuje da ulagači u pravilu po ovom obrascu gube svoj novac. Tako nastaju bumovi i padovi na tržištu tehnoloških ili farmaceutskih akcija.
Četvrta velika greška je poistovjećivanje termina „dobra kupovina“ i „popust“.
Stručnjaci iz oblasti marketinga znaju za sljedeći eksperiment. U prodavnici tehnike su, među ostalim stvarima, izložena dva televizora sličnih karakteristika (mogu biti i dva frižidera, špreta itd.) sa cijenom od 1500 novčanih jedinica. Na drugom uz cijenu stoji i „na sniženju“ i prekrižena je prethodna cijena od 2.000. Koji ljudi kupuju? Pa, drugi! I ne upoređuju karatkeristike i ocjene. Čak i oni koji nisu planirali da daju 1.500 za televizor kupiće ga jer je to trenutno „veoma povoljno.“ U stvarnosti 1.500 vrijedi 1.500. Ako nismo planirali kupiti nešto po određenoj cijeni onda ne treba to raditi zbog „popusta“ uili „sniženja“.
Lična procjena vrijednosti zasniva se na broju pored ciejne a ne na objektivnoj procjeni. S tim u vezi, treba već imati spreman iznos koji bismo dali za određen proizvod i prije ulaska u prodavnicu. To podrazumijeva da smo prije kupovine proguglali proizvode koje namjeravamo kupiti.
Problemi se neće riješti sami od sebe. Gubici svakim danom postaju sve veći. Nakon mojih tekstova vjerovatno otpuhujete i posmilite da pretjerujem. Gdje prosječan pošten čovjek danas da nađe pare? Pa, postavimo sebi pitanje: “Ako već ne mogu osiguram dodatne izvore zarade kroz honorarni rad, nemam nasljedstva, poklona, ne dobijam na nagradim igrama, nemam prihoda od prodaje ili rentanja imovine onda moram da vidim mogu da smanjim svoje troškove.“
