Problem poistovjećivanja roda i pola, genitalija i identiteta je veoma komplikovan, kako na ličnom tako i na društvenom nivou. Ako je još u pitanju dijete, kome se rijetko daje pravo glasa, ovo sve dobija dodatnu težinu. A šta se sve nađe na putu jedne djevojčice da bi drugi u njoj vidjeli ono što ona zaista jeste?
Jedna valensijska porodica je uspjela da se izbori za presedan u španskom pravosuđu kako bi promijenila dokumente i podatke koji govore o njihovoj transeksualnoj ćerki.
Sa šest godina, Mariji je bilo jasno da kada poraste ne želi, poput svoje braće, da postane ni astronaut, ni pronalazač, ni superheroj, već – djevojčica.
Njena majka, Ana Navaro i dalje se živo sjeća kako je otkrila da je Mario, zapravo, Marija: “Sada, kada probam da vratim film unazad i da pronađem momenat u kome se moglo vidjeti da je ona djevojčica, rekla bih da je to bilo jasno od početka. Sjećam se kada se sa samo dvije godine igrala svih onih igara koje su društveno označene kao ženske, a potom, kako je polako učila i usvajala jezik, iz dana u dan ponavljala da će, kada poraste, biti žensko i zvati se Marija.”
Ana priča kako je provodila noći tražeći informacije na Internetu koje bi joj pomogle u svemu tome, jer su je cijeli život učili da su dječaci dječaci, jer imaju penis, a djevojčice djevojčice, jer imaju vaginu: “Ali on nije bio srećan, nisam ga mogla vidjeti sa onom radošću koju bi trebalo da ima dječak njegovih godina. Bio je tako plašljiv i vidjela sam da to jednostavno ne ide.” Pretražujući Internet, ova tridesetosmogodišnja psihologica i majka petoro djece, naišla je na članak o Fondaciji Daniela, koja joj je otvorila vrata u svijet koji je trebalo da upozna i konačno shvati šta se to dešava sa njenim sinom i kako da mu pomogne u prvim koracima novog života.
“Jednog dana, za vrijeme večere, moj suprug i ja pričali smo o djevojčici koja ima penis i diskutovali smo o tome sa starijim sinovima, dok je naše najmlađe dijete slušalo. Nakon toga sam im predložila da preuredimo njihove sobe i da bi bilo super da nacrtaju svoje autoportrete kako bismo ih okačili na zidovima.
Maria je nacrtala sebe onakvom kakva jeste – djevojčica duge kose u haljini, a ispod je bilo njeno žensko ime. Sjećam se da sam joj tad rekla: ‘Ah, Mario, kako si lijep sa tom dugom kosom’, a ona je podigla pogled i rekla ozbiljno: ‘Hoću da budem djevojčica, hoću…’ Imala je pet godina.”
Tada je uslijedio socijalni prelaz, jer se ova nova stvarnost tiče društva i veza sa okolinom. Srećom, ovaj proces je za Mariju bio bezbolan.: “Jednog petka u školu je otišao Mario, a narednog ponedeljka iz škole se vratila Marija u svojoj novoj uniformi – haljinici. I sve to bez ikakvih problema.” Ana kaže da su joj svi zaista olakšali i pomogli – i škola za djevojčice i osoblje Fondacije Daniela. “Okruženje je to koje dopušta da se osoba izrazi slobodno. A problem obično nastaje zato što ljudi miješaju identitet sa genitalijama”, dodala je ona.
Kada je riječ o pravnoj bici, Marijina porodica izborila se za presedan. Dvoje sudija civilnog registra Valensije po prvi put se odobrili promjenu imena i pola u zvaničnim registrima dvoje maloljetnika bez neophodnog dvogodišnjeg ljekarskog tretmana, kako inače nalaže španski zakon.
Advokatica Ana Kanjizares je predala peticiju dvoje klijenata Fondacije Daniela i Asocijacije Kristalis: “Ovo predstavlja presedan za sve civilne registre Španije, koji se, većinom, nikada nisu suočili sa zahtjevom da se izvrši ispravka roda maloljetnika. Dosta je neznanja i straha kod sudija zaduženih za civilne registre”, smatra ona.
Ukoliko izbrišemo i zaboravimo sve etikete, ostaje nam samo ličnost, samo čovjek
Ovog marta je Vrhovni sud preispitivao veto na promjenu imena transseksualne djece i postavio pitanje neustavnosti zakona koji zahtijeva punoljetstvo za promjenu rodnog identita i rodne oznake u dokumentima. Povrh svega i Evropski savjet traži od svojih zemalja članica da ne diskriminišu transseksualnost.
To što maloljetnici imaju identifikaciona dokumenta koja ne odgovaraju njihovom imenu i rodu “izaziva mnoštvo bolnih i ponižavajućih situacija u svakodnevnim situacijama poput korištenja toaleta u školi ili odlaska na eksurziju, što uzrokuje veliku patnju i djetetu i porodici”, objašnjava advokat Huan Antonio Vivar i dodaje da su neki od maloljetnika koje je predstavljala njegova kancelarija precrtavali i prekrivali korektorom sliku i ime na dokumentima, jer se nisu prepoznavali u njima.
“Nepoznato nas plaši, ali zapravo je lako”, ističe Ana Navaro, Marijina majka. “Ukoliko izbrišemo i zaboravimo sve etikete, ostaje nam samo ličnost, čovjek. Sada vidim svoju Mariju srećnu, vidim je na vrhu svjeta.” Marijina želja više nije da jednog dana, kad poraste, bude djevojčica, jer to već jeste, a kada je pitaju šta želi da postane, odgovara bez oklijevanja – instruktorka jahanja. Obožava konje.
