Šta se desi kada se u državi, koja je u medijima često predstavljena zbog nasilja nad ženama i silovanjima, skupina žena udruži i pokaže šta zajedništvo stvarno znači? Desi se emotivna, rijetka i posebna priča, vrijedna toliko da se ekranizuje nekoliko puta. Ove žene, poznate pod imenom Gulabi Gang ili Pink Gang, skupina su udruženih žena iz Indije. Njihova snaga je u tome što one zaista uzimaju stvar u svoje ruke i kažnjavaju muškarce. Sampar Devi Pal, osnivačica i liderka društva ističe kako je otkrila moć štapa u trenutku kada je istim udarana svaka žena u njenom komšiluku. Odlučila je da štapom i kazni muškarce za takva zlodjela.
Njena intervencija je počela prije nekoliko godina, da bi joj se vremenom pridružile hiljade žena. Sada je to mreža od preko 400000 žena, obučenih u ružičaste sarije sa štapovima u rukama. One daju novu simboliku boji koja je ženska. One joj daju moć. Njihova vizija je zaštiti što više žena od nasilja, spriječiti brakove sa djecom, omogućiti ljudska prava i štititi druge. Žene nisu seksualni objekti, a one tome uče muškarce, na onaj teži, ali ujedno i “muški” način. Udarcima, jer su upravo oni ti koji su prethodno udarali žene.
Kada žena zatraži članstvo u Gulabi Gangu, to je definitivno zbog toga što je pretrpjela nepravdu, nije imala rješenje ni izlaz iz te situacije, a morala ga je naći.
Bundelkhand je jedna od regija u kojoj su žene veoma diskriminisane, siromašne i obespravljene. Više od 40% populacije se bori sa nedostatkom vode, pismenosti i osnovnih ljudskih prava. Tu žene nemaju mogućnost da racionalno djeluju na odluke, koje će se donositi u društvu. Naprotiv, o njima se odlučuje, jer se pretpostavlja da ne trebaju da misle same. Uostalom, kako bi znale?
Pobune žene nisu rijetke u ovoj regiji. U prošlosti se princesa Džansi Ki Rani pobunila protiv kolonijalizma, dok je Folan Devi, preživjela silovanje, a onda se osvetila svojim silovateljima. Ono što je poražavajuće jeste da postotak nepismenosti žena u ovoj regiji iznosi 47%, a konstantno se bilježi porast silovanja, porodičnog nasilja i brakova sa djecom ili između djece. Ova regija se smatra ujedno i najmanje bezbjednom u Indiji, jer je u prošloj godini zabilježeno čak 1963 slučaja silovanja, 7010 kidnapovanja i više od 2000 davanja žena protiv njihove volje.
Sve ovo navelo je žene da uzmu štap u svoje ruke i same se suoče i izbore sa problemima. One prvo pokušaju razgovarati sa muškarcima o njihovim počinjenim greškama, ali ako se ispostavi da je to bez efekta, napadaju ih. S obzirom na to da je pravni sistem nefunkcionalan i nepouzdan, ovdje se zapravo radi o sprovođenju zakona po ličnim interpretacijama. Ako već muškarci mogu tako, zašto ne bi i žene?
Za kratko vrijeme ove žene su postale sila države, jer su privukle sve veći broj žena, koje žele stati u kraj seksualnoj eksploataciji, ponižavanju i omalovažavanju žena. Snimljeno je i nekoliko dokumentaraca o ženama, koje su postale proslavljene ratnice, spremne da se suoče sa svim problemima u društvu.
Producentkinja Nišita Džen, pratila je ovu grupu pet mjeseci, zbog snimanja dokumentarca. Naglasila je kako je Indija jedna od najsuprotnijih regija u svijetu, gdje su žene primorane da budu agresivnije i da se na taj način bore protiv mačizma i patrijarhata. Puštanjem filma u Bolivudu mnogi su ostali šokirani prikazima žena koje upadaju muškarcima u kuće da ih pretuku.
Međutim, uzimajući u obzir statistike koje pokazuju da su žene žrtve, ovakvo ponašanje dobija drugi značaj i smisao. Poruka ovih žena u filmu, ali i u stvarnosti jeste
Nasilnike treba pronaći, pretući i istetovirati im na čelo: “Ja sam silovatelj”
Ovakva skupina istovremeno ohrabruje i šokira, jer javlja se pitanje podržavanja nasilja i njegovog opravdavanja. Ipak, uzevši u obzir regiju, okolnosti i podatke, dobija se druga slika o ovom pokretu. Bez obzira na mišljenje, ovim ženama se treba priznati da se bore. Na surov i realan način. Njihova borba zaslužuje pažnju.
