Predrasude su gadno oboljenje.
Ne sâmo njihovo postojanje, jer posjedujemo ih, neminovno, svi. Neminovno – jer to je vrsta uslovnog refleksa, ubjeđenje stvoreno deduktivnim zaključivanjem – nešto se moralo (dovoljno) mnogo puta ponoviti da racionalno biće počne da “predmisli”.
Nije nam u prirodi da se samo jednom opečemo prije nego krenemo u jogurt duvati, sigurna sam da se svako bori protiv toga da predrasuda opravda svoje nastajanje.
Stvar je, dakle, uprkos našoj borbi protiv nje, fiziološke prirode i mi se ne možemo braniti od tih mehanizama… bolest k'o bolest, imunitet tu ne pomaže mnogo, kod nekih se, “zdravijih”, samo desi kasnije. Zato, nije to ono što je strašno.
Strašno je kada neko dopusti da to postane disciplina i umijeće. Kada trenira lijepljenje etiketa.
Jer predrasude gajiš. Zalijevaš i đubriš.
I to najčešće onim đubretom, koje predrasudom stavljaš na teret drugom, dok se ne dokaže suprotno,…
ili, kako je to lijepo kazao William Claude Dukenfield: “Nemam nikakvih predrasuda. Mrzim svakoga podjednako.”
I iako nisam zagovornik naglašavanja razlika između ženskih i muških jedinki – pogotovo što se u posljednje vrijeme naročito pretjeruje sa njihovim potenciranjem (smatram da se razlikujemo eto tek koliko je potrebno za razmnožavanje) – gajim predrasudu da su žene češće predmet “predrasuđivanja” od muškaraca.
Jer, da bi nešto, tako često kao što je to slučaj sa ženskim polom, postalo predmet ovog ružnog predikata, moraju postojati čvrsti temelji na kojima će kule svojih drskih ubjeđenja graditi, logično – muškarci. I nešto manje logično, ali daleko gore – druge žene (čak i Kant tvrdi da kad bi žena mogla birati da li da o njenom prestupu sudi muški ili ženski sud, za svog bi suca sigurno izabrala prvi).
Temelji takvih predubjeđenja, apsurdno, svoju čvrstoću ne mogu pravdati nikakvom logikom.
Svakako da možemo u istoriji (mal)tretiranja žena, pronaći beskonačno mnogo primjera koji će poslužiti kao vezivno tkivo ovoj materiji, ali traženje primjera je danas umnogome izgubilo smisao, jer dovoljno je samo da dovoljno uporno nešto tražite i možete pronaći uporište za mȁl svaku svoju tvrdnju… statistika i psihologija su naročito pogodne za takva istraživanja.
Zato, neću ulaziti u pokušaj pravdanja uzroka ove pojave. Dostatno je već i konstatovati da čvrste osnove za stvaranje predrasuda, naročito prema ženama – itekako postoje.
Međutim, zdrav razum, iako – kako gore rekoh, ne može uticati na (ne)stvaranje predrasude – može i mora činiti nešto drugo! Mora primorati oboljelog od predrasude, da uprkos njenom postojanju, poda jednake šanse svakom ljudskom biću da ga od te bolesti izliječi.
Da dopustimo svakom ljudskom biću da nam dokaže da nismo u pravu. Da ne odbacujemo, a niti prihvatamo, dok god nam neko ne pruži dovoljno razloga da predrasudu opravda.
Jer, nažalost, češće ih pravdaju nego ruše. Ali ni učestalost te loše pojave nije opravdanje za neodgovarajuće i loše tretiranje bez izuzetka.
Dopustite svakom da vas razuvjeri!
Lijepoj ženi, da nije glupa.
Plačljivoj, da nije slaba.
Gordoj, da nije jaka.
Onoj u kratkoj suknji, da nije kurva, onoj pokrivene glave, da nije svetica.
S namjerom sam navela ove preglupe primjere, i iz jednostavnog razloga, đubrad su uglavnom “vizuelni tipovi”. Takva bukvalna površnost je neophodna za pretpostavke i njihov finalni proizvod – predrasude. Ali sto ljudi, sto predrasuda, zato su tako raznolike i neprebrojive.
I iz istog tog razloga, jedina opravdana predrasuda jeste ona da su ljudi koji dopuštaju da im predrasude upravljaju ponašanjem i odlukama – đubrad.
To su neartikulisani neandertalci koji nisu u stanju ispoštovati ni koliko stane u džepno izdanje bontona. A to, što su ove ružne imenice u muškom rodu, ni slučajno ne znači da teretim isključivo rod koji im po gramatičkom pravu pripada, jer onda bih i ja bila đubretarka neandertalka.
A kako to nisam, to jest trudim se da ne budem dok me ne uvjere u suprotno, evo, potrudiću se i ovaj put, i pretpostaviti da me niko neće pogrešno shvatiti, već ispravno razumjeti moju namjeru da naglasim koliko je važno da ne budemo robovi već vlasnici svojih mana. Kako već rekoh u uvodu, svi ih neminovno posjedujemo, ali moramo njima da upravljamo, da ih kontrolišemo, a ne da one upravljaju nama!
Koliko god imamo pravo da MISLIMO šta god hoćemo, o čemu i kome god hoćemo, i nikome se za to što nam je u glavi ne moramo pravdati, jednako toliko moramo paziti šta GOVORIMO I RADIMO.
Jer onog momenta kada misli pretvorite u riječi i djela, postajete za njih odgovorni – ako sebe nazivamo civilizovanim bićima – onda imamo određenu odgovornost prema tom statusu zar ne?!
Međutim ljudi teže jednostavnosti (da ne kažem, naginju gluposti) i njihovi mozgovi uglavnom funkcionišu po binarnom principu: crno-bijelo, dobro-zlo, Partizani-Nijemci,… pa je zato lakše ljude odmah sortirati, k'o kad prebiraš gra’, u smeće, il’ u šerpu, nema treće!
Jer sve ono što je malo složenije od toga, sve oko čega treba dvaput promisliti, emotivno se angažovati ili sačuvaj Bože, biti odgovoran – ljudima kao da nanosi fizičku bol. Takvih specijalaca na sve strane, i naizgled im ništa ne fali. Dok ne progovore, ili, još gore – propišu.
Protiv takvih nisi zaštićen ničim osim svojom nevinošću, i borba je tu unaprijed izgubljena. Pogotovo u slučaju onih koji se povazdan obračunavaju sa tuđom prošlošću, jer su svoju besprijekorno redizajnirali, ali je se jbg, nerado a živo sjećaju, pa otud tako lako „prepoznaju“ ono čega se kod sebe potajno stide i trude potisnuti u zaborav.
Lijepo piše u onoj Knjizi koju više niko ne čita- ili je čitaju pogrešno – da je čistima sve čisto. Da bi opazio zlo i pokvarenjaštvo, moraš u sebi imati zlo i pokvarenjaštvo.
I ništa nam drugo nije ostalo, jer na milost života računati ne možemo, pa bar budimo pristojni i pravedni jedni prema drugima, to je još jedino u našoj moći ostalo.
