Sjećam se, kao da je bilo danas, što bi reklo Zabranjeno Pušenje, svog prvog razreda Gimnazije.
Tinejdžerka, uzbuđena od nekog novog početka, sa “nisam više klinka” razmišljanjem, sjedim u predzadnjoj klupi drugog reda od vrata učionice Gimnazije u Banjaluci i treperim.
Čas srpskog jezika i književnosti, a ja odrasla na knjigama, mašti, lirici i oratorstvu. Naprosto sam uvijek čitala, pisala, pričala. Riječ, skupa sa plesom, je bila moje JA.
I dobijemo sastav – ne sjećam se teme, može biti: “Kako sam provela raspust”, ili nešto tipa “Predstavi se razredu”, sve one dejavu teme. Sjećam se da sam sastav napisala u dahu, ali se isto tako i sjećam svoje reakcije kada sam otvorila vježbanku nakon ocjenjivanja.
Trica sa tendencijom ka dvici. Znači 3-.
Hladan tuš.
Ja!?
Ja koja sam oduvijek imala petice i, ono, bila PRE-hvaljena za pismene radove.
I to nije sve, slijedila je surova analiza naših radova pa tako i mog. Sjećam se da mi se srce skupljalo sve više i više kada je profesor, još dodatno, razlagao moju pismenu ekspesiju. Ne sjećam se da je uopšte pričao o pravopisu i gramatici, već o samom osjećaju pismenog sastava. Ja, tinejdžerka, nesigurna djevojčica kao i sva djeca u tim godinama, iz pozicije “prešla sam u jedan totalno novi odrasli svijet i bojim ga se, jer se treba prilagoditi”, slušam kako se srce lomi. A lome se sa njim sve nade, samopouzdanje, sigurnost, kreativnost jednog bića koje tek treba poletjeti.
Ukupan dojam profesora – ne sviđa mu se. Baljezgarije.
Naravno, sjećam se da poslije toga više nisam voljela srpski jezik i književnost. Nastavila sam da čitam, volim riječi, ali u tišini. Samo nekolicina prijatelja sa kojima sam se dopisivala kasnije u životu su me pitali: “A zašto, čova, ti ne pišeš?”
Mislim, da se razumijemo, poštujem profesore. Smatram da oni rade sjajan posao. Imala sam nezaboravnih, neki od vas se sjećaju profesora istorije u Gimnaziji, profesora Bože Marića, sa kojim je istorija bila kao da ste na bojnom polju rame uz rame sa Napoleonom ili gradite piramide u Mesopotamiji dok sunce prži i vreli pijesak upada u oči. Uh, znate oni profesori sa kojima… Letite… Da, bilo je i takvih. I biće ih uvijek.
Ali znate, čovjek k'o čovjek, sve pokvari.
Postoje taj jedan crv unutar nas samih koji podivlja u nekom momentu. Pa prilazi iz pozicije moći, supersoničnih ego tripova i sa namjerom da po svaku cijenu sprovede želje nemani zvane – JA SAM Najpametiji, Najbolji, Najkretaivniji, Najpalac, Najk…. i to, nažalost, nije slučaj samo sa ovom profesijom. Svugdje ima tih nemani.
I šta se onda dešava?
Slome vam samopouzdanje, vjeru, želju, entuzijazam, ljubav, bilo da slikate, pjevate, slažete, šta god vam je ljubav i strast, odnosno Božiji dar. Pa vas trapaju u kalupe – sastav mora biti ovakav, to što pjevaš, kakva crna improvizacija, hoćeš da slikaš, ne nasmijavaj me, crvena ti nije dovoljno crvena i kome ćeš, bolan, slike prodavati?
Nego, de ti pojačaj matematiku i statistiku pa upiši ekonomiju, ekonomista da budeš. I sada kada smo svi ekonomisti, ko će nam u četiri ujutro okrenuti prekidač u Toplani da se ne posmrzavamo?
Skoro mi je jako bliska koleginica ispričala kako je njenoj curici od osam godina, učiteljica nakon što je ukrasila crtežom pjesmu koju je napisala, rekla: “Previše apstraktno i nije dobro. Nema cvjetova i leptirića, suviše je ‘odraslo'”.
Molim?!
Kako neko može ocjenjivati kreativnost srca?
Kako se to uopšte ocjenjuje kada se u to upliću vaša iskustva, znanja ili neznanja o tome? Kako neko može dati svoj sud o ljepoti bilo čijeg srca, kada je ono iskreno, netaknuto, na kraju krajeva jedinstveno. Ne postoje dva ista srca i dva ista crteža, pjesme, pokreti u plesu?
Moja omiljena od Picassa.
Ono što želim reći je, u stvari, namijenjeno roditeljima. Umirite se i ušutkajte i vi VAŠ EGO i posmatrajte svoje dijete i njegovu REAKCIJU kada ga pitate šta najviše voli da radi. Gledajte da li mu se oči zacakle od sreće, a srce zadrhti od euforije kada priča šta je TO što bi radilo do kraja života. Njegujte TO kao najkrhkiji cvijet, jer to je svrha DUŠE svakog od nas. Tu je naš centar kreativnosti, samopouzdanja, entuzijazma, spajanje sa nečim mnogo većim od nas, centar naših emocija – naše JA. I kada ga bude šibalo, ne dajte na njega. Zaštitite ga kao da vam život zavisi od toga.
A vjerujte mi, može se pristojno živjeti i od poslova za koji stari kov još uvijek konta da su hobiji. 😉
Ali šta je poenta sada se pitate – ahahahha, umalo da zaboravim poentirati, što bi moj profesor govorio. 😉
POENTA JE – A vidi me sada profesore!
Ja sam se hrabro uhvatila sa svim svojim strahovima i sumnjama, radila na sebi i uvidjela da tuđe projekcije, tuđe nemani, nemaju veze sa mnom.
Vidjela da mogu i da smijem i, pazi ovamo profesore, evo me pišem za Lolu!
Pišem za sve one kojima je talenat ubijen misijom da se ukalupi u knjigu standarda.
E pa neće moći, profesore!
Neću da budem standard.
Neću da budem kalup.
Baš me briga da li ti se sviđa profesore ili ne, ja ću i dalje da pišem, a znate šta je još veća fora?
Moje pisanje neko plaća 🙂
Neko plaća moje baljezgarije, ne mo’š biliv it!
Da li ste mogli, profesore, u to da povjerujete onda kada ste mi upisali tricu sa tendencijom ka dvici?
Kladim se – ni u ludilu. 😉
Poenta 2 – misija našeg života je praštanje, oprostite svima koji su vam ikada stali na put i usudite se pokazati svoj talent. Zagrizite i hrabro naprijed, ne sumnjajte i ne osvrćite se.
Poenta 3 – ne gazite tuđa srca olako, jer se možda više nikada ne sastave. Ne puštajte svoje aveti van ka drugima, nego ih pripitomite u sebi.
Tekst posvećen svim profesorima i učenicima ovog svijeta.
Dajte krila djeci da lete do zvijezda.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
