“Kada se moj prijatelj (kojem nećemo navoditi ime jer zapravo i ne postoji) jednoga jutra probudio iz nemirnih snova, nađe se u svom krevetu preobražen u velikog dušebrižnika.” Tako sam želio da počne ovaj tekst, da se ogrebem o Kafku. A onda sam shvatio da će mu se kosti prevrtati i da će mi doći u san da me straši, pa ću napraviti mali uvod, ipak.
Elem, razvlačim.
Uvod
Prijatelj kojeg sam pomenuo maloprije nije ni slutio da će mu život zauvijek promijeniti pogled na jedan potok u jednom selu. Tačnije, na ono što je vidio u potoku. Ništa neobično, čak sasvim obično. Evo sad ću. Konzerva Koka-kole, to je vidio.
Kao i sa većinom drugih stvari u životu, ovaj savršeno prosječan i odmjeren čovjek nije pretjerivao ni sa obožavanjem prirode. “Tu je, neka je.” Ali ta konzerva Koka-kole je nešto uskomešala u njemu. U roku od par minuta je, bosonog i zavrnutih nogavica, stajao u potoku i redom na obalu izbacivao: šuplji kanister od dvadeset litara, nekoliko starih krpa, par plastičnih flaša i već čuvenu konzervu.
Kad je stigao kući, osjećao se dobro i korisno ali nekako neuravnoteženo, kao da je znao da je ono što je uradio samo prvi korak u okeanu stvari koje ga čekaju. Isto veče je otvorio blog.
Zaplet
Šalim se, nije. Legao je na krevet i dugo razmišljao o neodgovornom ponašanju ljudske rase, o ožiljcima na planeti koji su posljedica toga, o apokalipsi koja čeka neke buduće generacije ukoliko se nešto uskoro ne promijeni. Skočio je sa kreveta i ugasio nepotrebno svjetlo – “do kad ćemo se rasipati kao da je Zemlja hotel u kojem imamo besplatan ol inkluziv aranžman?”
Od tog trenutka do njegove potpune transformacije je prošlo malo. U narednim danima, sve više stvari je počelo da mu smeta: uz sajt grinpisa i dokumentarce iz nezavisnih produkcija naučio je sve o modernoj industriji hrane i izvršio tranziciju na vegetarijansku ishranu, zatim (prirodno) na vegansku. Odmah je bacio svoj jedini parfem zbog osnovane sumnje da je testiran na životinjama. Sa gnušanjem je zapalio majčinu demode “lisicu” koju joj je otac kupio na službenom putu u Sloveniji, a koju je posljednji put nosila na sindikalnom dočeku Nove godine sa “Incelom” davne 1996.
Takođe, u njemu je rastao prezir ka liberalno – lijevim, politički korektnim borcima za prava svega, zbog njihovih mekova, ajfona i skupe odjeće. “Pizda vam materina, djeca u kineskim i indonezijskim fabrikama ih sklapaju za 1 dolar sedmično, umiru bolno i sporo od trovanja hemikalijama da biste vi mogli da slikate svoje Cezar salate!”, vrištao je, u sebi. Odrekao se moderne tehnologije. Htio je da reciklira laptop, telefon i TV ali je onda pročitao da je reciklaža još štetnija za prirodu od samog otpada. Zavapio je: “TOLIKO ZLA NA SVIJETU, A JA SAM!”
Djevojka ga je ostavila. Rekla je da ga tako zaraslog i bradatog ne može više gledati, a kamoli mirisati. Vidite, jadnik se kupao samo kada pada kiša. Nije mu teško palo, jer su sve rjeđe počeli da se viđaju – između njegovih udomljavanja životinja, uništavanja knjiga do juče omiljenog Luj Ferdinand Selina za čiji antisemitizam je odjednom saznao, okruglih stolova sa predavanjima o neokolonijalizmu koje je držao na livadi (najčešće mačkama) i anticrkvenog delanja – rijetko je i nalazio vremena za djevojku. Najboljeg prijatelja je popljuvao kad mu se ovaj pohvalio da je podmitio policajca da ne bi morao platiti kaznu. Drugog zato što je umjesto “homoseksualac” rekao onu zabranjenu riječ što počinje na “pe”.
Prestao je da vozi automobil – gorivo, zagađenje, you name it. Iselio se iz garsonjere, napustivši svoju porodicu sa riječima “pored svih ljudi u svijetu koji žive u siromaštvu, nemam ja obraza da živim u luksuzu. Ne tražite me!” Proveo je naredna dva mjeseca u šumi, bez odjeće i obuće, jedući travu i ono što padne sa drveta na zemlju.
Kraj
Promrzlog, jedva živog i sa fatalnim trovanjem od nekih bobica su ga pronašli planinari, neki Slovenci. Odvezli su ga u bolnicu gdje je odbio liječenje izvikujući neku antifarmaceutsku parolu, zadnjim impulsima snage. Umro je sutradan u parku preko puta bolnice.
E, samo ovaj siroma’ koji je umro (a nije htio da umre zato što je jako neodgovorno svojim tijelom zauzimati komad i ovako prenaseljene zemlje), SAMO ON je imao pravo da popuje, morališe i govori šta je na svijetu ispravno, a šta nije.
Mi ostali da ne seremo.
