Ovaj tekst nisam pisao ja. Jedan moj brat sa sela (koji nikoga od familije osim mene ne voli, a eto potrefilo se da ga baš ja od sve porodice ne mogu očima gledati) me je dugo molio da objavim nešto što je on napisao, ali je to bilo jako davno, već sam i zaboravio na to. I onda, iznenada, ovo:
(Prvo sam mislio ne govoriti ništa, pa preuzeti zasluge ako tekst dobro prođe. )
(uživajte, odoh ja sad)
On se zove Stevica, iako to nerado priznaje. Društvo nagovara da ga zovu Stevoni, djevojkama se predstavlja kao Stefo, na Facebooku je Stewo Capone. Iako ga ne voli, nikad nije pomišljao na promjenu imena, jer su mu ga nadjenuli po dedi.
Deda se zvao Stevan, i Stevica često priča o njemu. I večeras ga je pominjao. Iako se njegova majka ponekad prisjeti kako je dedi uzimao od penzije da stavi na prelaz Krakovije iz iksa u dvicu, a otac kako je svake godine doživljavao čudnu povredu zgloba baš u vrijeme kosidbe na selu, Stevica tvrdi da je svog Stevana, od milja đeda, beskonačno volio, i da je isti on – jedan pravi balkanski muškarac. Dok u dva poslije ponoći stoji na prometnoj gradskoj ulici, u redu pred roštiljnicom „Ražnjić“, i ogleda se u umrljanom izlogu naizmjenično natežući krupne bicepse, nesvjestan mnogih očiju oko sebe, Stevica vidi Stevana. Istina, umjesto slova „JNA“, na njegovim bicepsima se nalaze tribal tetovaže, jer Stevica nikada nije služio bilo kakvu vojsku. Za time otvoreno žali i često tvrdi kako ga je samo alergija na polen spriječila da položi prijemni za akademiju, ali je uvjeren da nadoknađuje propušteno izbacivanjem svoje težine iz benča i redovnim konzumiranjem slovenačkih proteina. Pokušavao je da uzgoji i dedinu bujnu bradu, ali sedam strateški raspoređenih dlaka je odbilo da mu pomogne u tom naumu, pa je svoj fokus usmjerio na frizuru, sa strane izbrijanu, a na sredini zalizanu udesno, naravno.
Nju pažljivo popravlja dok prilazi mesnom šalteru, smještenom ispod slogana „Izvol'te na ražnjić“. Njegov stomak, blago naduven od jeftinog piva kojim se obliva radnim danima, radosno dočekuje prve komade gurmanske pljeskavice sa svim dodacima, tako potrebne nakon lude subotnje noći provedene u nalivanju skupim vinom, plaćenim iz „da kupiš sebi nešto“ fonda by tetka aus Dojčland, i temeljnom analiziranju fizionomije dupeta go-go plesačice iz neposredne blizine.
Zlonamjerni bi rekli da Stevica ima čudnu fiksaciju ovim dijelom tijela, jer su upravo pozadine njegova glavna preokupacija u posljednje vrijeme. Naime, odlučan da njegova poveznica sa pokojnim Stevanom ne bude samo upitna fizička sličnost, posvetio se aktivnom očuvanju vrijednosti iz đedovih vremena u ovo gnusno doba masonske zavjere protiv njegove loze i HAARP-om izazvane promaje. Svjestan da je pravi balkanski muškarac već učinio previše ustupaka, on je svoju crvenu liniju je povukao upravo kod – da to jasno kažemo – anusa.
Naime, Stevica je aktivni borac protiv gej lobija, koji se njegovim gradom širi poput gripa, narkomanije, predizbornih plakata ili kakve slične pošasti. Zato Stewo Capone redovno obilazi Facebook stranice najčitanijih medija i svakodnevno ostavlja ljutite komentare, iz čijeg odbijanja palatalizacije i sjedinjenja svih oblika negacije izvire spremnost na ujedinjenje protiv dildoima naoružane vojske koja se potajno inflitrira u naše društvo, bockajući nas gdje ne smije.
U tom društvu ih dočekuje kao Stevoni, hrabri pojedinac, večeras prigodno okružen petoricom drugara umusavljenih kajmakom, koji se ne boji ničega i nikoga, pa ni ovog 70 kila teškog gejića sa ženskom frizuricom i jarećom bradicom, u dva broja većem dedinom džemperu, koji u tom trenu prolazi drugom stranom ulice.
Stevoni hrabro istupa dva koraka iz svog izgladnjelog krda, osvrćući se kako bi se uvjerio da nije otišao predaleko, te odmah izdiže svoju muževnu, kockastu, pažljivo izbrijanu i afteršejvom namirisanu glavu sa frizurom a-la Bastijan Švajnštajger (Bastian Schweinsteiger), podiže depiliranu ruku dokle mu uska, tamnocrvena košulja sa cvjetnim dezenom dozvoljava, stišće Niveom namazanu šaku i u vazduhu ostavlja samo srednji prst sa srebrnim prstenom.
U tom trenutku mu, međutim, kroz glavu prođe misao da bi nepriznati primjerak njegovog roda mogao ovaj, u osnovi častan akt, shvatiti kao poziv na kakav protivprirodni blud za koji on po Facebooku moljaka samo osobe drugog pola, pa brže-bolje spusti ruku i fizički gest zamijeni sočnom psovkom. Pri tome, baš kao onomad kad je jedini dobio jedinicu za pismeni na temu „Proljeće u mom kraju“, nekako nespretno poreda riječi, posebno termine „jebanja“ i „guzice“, pa se kroz mrak nehotično prolomi nešto što bi se opet moglo protumačiti kao otvoren poziv na blud, ovaj još dublje pogrešan.
Vidjevši da ga večeras ne ide, obori glavu i zagnjuri je ponovo u gurmansku, ljut na sebe zbog ovog javnog autogola, koji je čak izazvao kikot nekolicine djevojaka u prolazu i jedan vrlo bezobrazan komentar na račun Stevičine seksualnosti. I dok je ljutito trgao komade soje sa mjestimičnim primjesama mesa, u njegovoj prozračnoj glavi spontano otpoče monolog samoohrabrenja.
„Neka se smiju, neka im je na čast! Ti znaš, Stevice, da si pravi balkanski muškarac, koji drži do vrijednosti do kojih je i tvoj đed držao, i od njih ne odstupa ni pedalj! Ti, kao osoba, si skup tih vrijednosti! Ti si sve ono što ti je važno, do čega ti je stalo, o čemu vodiš računa! Ti si ono za šta se boriš! Ti si i ovdje, dakle… šupak.“ Baš kad dođe do ovog deduktivnog zaključka, prvog takvog u svom životu, Stevica je niz svoje grlo pokušavao da progura oveći zalogaj, sa sve kapitalnim komadom krastavca. Nenaviknut na iznenadne posljedice razmišljanja, naglo se zagrcnu, i pomenuto povrće mu se zaglavi u grlu, zaustavljajući disajne puteve.
Dok je dio njegovih drugara pozivao pomoć, a drugi dio nestručno pokušavao Hajmlihov zahvat (uzimajući ga s leđa, o ironijo životna), u nadutoj i pocrvenjeloj Stevičinoj glavi ostala je samo jedna misao:
„Pa kud baš na krastavac, majku mu?!“
