Gledam ih u nevjerici kako krive lica od bola, povijajući usne na krajevima. Sa očiglednim razočarenjem u očima, ljutinom i panikom u glasu govore mi kako su ružni, glupi, nedorasli izazovima, nesposobni da vole i budu voljeni, nesposobni da se pokrenu i dišu život punim plućima.
Gledam u nevjerici sve te divne žene i muškarce koji ne uviđaju svoju sopstvenu ljepotu, pamet, sposobnosti, vještine i resurse da od svog života naprave sve što bi svako od nas poželio.
Gledam ih i pitam se zašto ih je ljubav prema sebi napustila? Zašto ih je vjera u sebe izdala?
„Tijana, debala sam kao krmača. Stvarno ne znam zašto ja sebi ovo radim!“ rezignirano će jedna klijentica.
„Kažu mi da sam hrabra i jaka,“ uz slijeganje ramena, odričnom klimanju glavom i očiglednoj nevjerici mi govori druga klijentica.
„Nisam dovoljno pametan, ne znam kako ću ikada dovršiti ovo što sam započeo,“ u panici mi govori treći klijent.
I makar sam upravo zato postala life coach, da mogu pomoći ljudima da razviju svoje lične potencijale, da zavole i povrate vjeru u sebe, naprosto me uvijek iznova rastužuje što svi ovi divni ljudi sebe obasipaju takvom surovošću kakvu nikada ne bi usmjerili ka drugima.
Zašto sebe zalivamo bujicama najoštrijih riječi, kad znamo da takvim sječivom nikad ne bismo napravili rez na duši drugog čovjeka? Zašto za iste one postupke koje drugima praštamo i opravdavamo, sebe linčujemo otrovnim žaokama najzloćudnijih izraza koje je naš narod smišljao vijekovima?
Da stvar bude zanimljivija, da nas neko drugi počasti svim tim riječima kojima častimo sebe, vjerovatno bismo završili na sudu ili u zatvoru.
Zašto sebi ne vjerujemo makar isto onoliko koliko vjere imamo u one koje volimo? I zašto sebe ne volimo makar isto toliko koliko volimo one koje istinski volimo?
I makar je razlog za svakoga od nas drugačiji, želim da vam kažem da je došlo vrijeme da ga odbacite. Došlo je vrijeme da se zavolite i povratite onu vjeru u sebe kakvu ste imali još kao dijete, ali ste je negdje usput zagubili. Ali ste se negdje usput izgubili.
Kako znam da je došlo vrijeme za promjenu?
Ne biste nabasali na ovaj tekst da nije tako. Jer, kad je učenik spreman, učitelj mu sam dođe.
Drugo, sve te vaše žaoke upućene samima sebi što vam kvare život zapravo su najveći blagoslov. One su vapaj vaše duše za pomoć. One vam govore da je krajnje vrijeme da posvetite pažnju sebi.
Zato tretirajte sebe kao bližnjeg svog. Ili još bolje, budite prema sebi dobri koliko biste bili dobri prema djetetu.
Zar biste djetetu rekli da je debela krmača? Ili da je glupo? Da je nedoraslo izazovu i da nema šanse da nauči hodati? Ili da nikada neće pravilno držati kašiku u dominantnoj ruci?
Nadam se da ne biste. Zato sljedeći put kad sebe oslovite pogrdom, zamislite da se obraćate djetetu u sebi. Zamislite kako vas posmatra tužnim okicama koje ne shvataju zašto se tako prema njemu ponašate. I uvijek se iznova pitajte: „Šta mogu učiniti drugačije?“
Grlite se, praštajte si, budite sami sebi rame za plakanje. Tješite se kad vam je utjeha potrebna, hrabrite se i kad ima i kad nema ko da vas ohrabri.
I ono najvažnije, pohvalite sebe za svaki uspjeh koji u danu dostignete i za svaki cilj koji ostvarite. Svaki dan!
Nekada davno sam čula da nam je potrebno osam pohvala u toku dana da bismo bili zdrave ličnosti. I makar znam da u svojoj svakodnevici nemate osobe koji bi vas pohvalili osam puta u istom danu, to nije razlog da pohvala izostane.
Zato svi moji klijenti već na prvoj coaching sesiji nauče čaroliju tapšanja samih sebe po ramenu uz glasno: „Bravo ja!“
Probajte odmah i recite mi da to nije izazvalo osmijeh na vašem licu i vedri kikot sa vaših usana? Naravno da jeste, jer pohvaliti sebe je tako prirodan osjećaj. Čak prirodniji nego da nas drugi hvale.
Jer, osjećaj uzbuđenja zbog pohvale drugoga traje kratko. Osjećaj uzbuđenja zbog pohvale sebi traje zauvijek.