Šta biste vi uradili da zadržite posao? Biste li pristali robovati idealima ljepote, koji vam nameću nošenje štikli, čak i kad vas prsti bole, noge krvare i jednostavno ne volite nositi štikle? Ma koliko vam se to činilo apsurdno, jedna žena je dobila otkaz upravo radi odbijanja da ih nosi. Riječ je o Nikol Torp, koja je dobila posao recepcionerke u PWC firmi u Londonu, a potom ga prvi dan i izgubila, jer je došla u balerinkama na posao. Kada je sugerisala da i njene muške kolege dolaze u ravnoj obući, izazvala je podsmijeh, jer niko nije vidio potrebu da se to poredi.
Pokrenula je peticiju i uspjela prikupiti nekoliko hiljada potpisa, kako bi obezbjedila veću vidljivost ovog problema. Međutim, njen slučaj nije izolovan. U farmaceutskoj industriji devedesetih, jedna od uposlenih, Brenda Man, imala je “luksuz” ravne obuće petkom, dok je ostalim danima bilo obavezno nošenje štikli, a određenim danima, kada su se očekivali klijenti i posebne stranke naročito.
Nikola Gavins iz Kanade objavila je fotografiju uposlenice u restoranu u kojem je ručala. Riječ je o njenoj kolegici, koja je čitavu smjenu radila u štiklama, uprkos tome što su joj neudobne i što jednostavno ne može da u njima hoda. Fotografija je pokrenula internet i ubrzo su žene širom svijeta objavljivale fotografije u ravnoj odjeći kako bi podržale inicijativu koja će ženama omogućiti da obuju šta god žele, sve dok se osjećaju sposobno i komotno u tome.
Činjenica da živimo u patrijarhatu, ali na visokoj nozi, ogleda se u apsolutno drugačijim očekivanjima od žena i muškaraca. Muškarcu je dovoljno da ima košulju i hlače, uz adekvatne patika-cipele i to je to. Od muškarca se ne očekuje ništa više. Ali zamislimo samo da na dan muškarci moraju nositi štikle. A pod tim podrazumijevamo i raditi sve što bi jedna žena uradila u toku dana. Zato su muškarci u Americi snimili svoj jedan na štiklama, sa zaključkom da se dive ženama, koje su im privlačne i bez štikli, samo sa svojim samopouzdanjem.
U Bosni i Hercegovini, kao i u drugim državama postoji dress kod. On obično podrazumijeva propisano nošenje košulja i suknji ili hlača, a na pojedinim mjestima i nošenje štikli. Razlikuje se nekoliko tipova dresscoda, koji variraju od pozicije na kojoj se nalazite. Uzevši u obzir mjesta gdje se poseban akcenat stavlja na uniformisanost, kao što su banke i telekomunikacijske kompanije, vrlo lako možemo vidjeti obrazac ponašanja, koji podrazumijeva žene u suknjama, sakoima, na visokoj peti.
Međutim, ne radi se ovdje samo o nošenju štikli, već o kompletnoj slici koja se stvara, kada su u pitanju žene. Uzmimo na primjer voditelje i voditeljke tv emisija. Osim njihove elokventnosti, veoma važno postaje šta oblače. Tačnije šta ona oblači, jer je svijet sklon optičkim varkama, u kojima istovremeno osuđuje voditeljicu Holi Viloubi, koja se pojavila u istoj suknji nekoliko puta u tv emisiji, dok je njen kolega, Karl Stefanovic nosio isto odijelo godinu dana.
Ali ko uopšte vidi razliku? Realno gledajući muškarci mogu svakodnevno biti u istim čarapama, cipelama i odijelu, pravdajući se time da ih imaju desetine takvih istih. Žene svaki dan trebaju da zadovolje očekivanja kompanije, koja podrazumijeva da ukoliko radite na mjestu recepcionerke trebate izgledati atraktivno. Svedeno na proste faktore imate znanje sa obe strane, od muškaraca i od žena, ali prioritet kod zaposlenja muškarca ostaje njegovo znanje, dok se kod žene on prebacuje na izgled.
Krvava stopala nisu samo problem Kanade, ona su problem našeg društva, gdje žene bez obzira na to što im to ne utiče na kvalitet posla trebaju nositi štikle. Njihovo znanje postaje samo ugodno iznenađenje, koje se nekada krije iza sjajne vanjštine. Ne treba kriviti društvo, jer mi smo dio tog društva. Mi žene, koje smo dozvolile da nas se tako gleda, doživljava i prividno uzdiže. Do visina koje zabole, baš kao visoke potpetice.
