Da imam specijalnu moć, odabrala bih mogućnost da čitam misli drugim ljudima. Osmislila sam je do tančina. Mogla bih u tuđi um da zavirim po želji, ali i da tu moć isključim kada bi me zamarala.
A zašto? Jer je za mene svaki čovjek novo carstvo ideja, misli, emocija, postupaka, grešaka i uspjeha iz kojih nešto mogu da naučim. I još nisam srela osobu iz koje nisam izvukla neku pouku. Ali negdje između tih misli krije se i glavni razlog zašto neki bivaju srećni i stižu daleko više, iako u startu imaju malo, dok drugi bivaju nesrećni, čak i kad imaju daleko više.
U međuvremenu, dok moć čitanja misli ne razvijem ja ili neki naučnik u laboratoriji, razvila sam sposobnost da slušam i čujem druge. I upravo ono što sam godinama slušala od drugih, navelo me na to da postanem life coach.
U mnogim glavama se kriju čvrsti, kamenom zidani bedemi negativnih i ograničavajućih uvjerenja o sebi, o društvu, o ljubavi, poslu, porodici, bližoj i daljoj rodbini i, ponajviše, o mogućnostima koje nam se pružaju.
Iza ovih visokih bedema, okruženih muljem i do čijih vrata se može stići samo jednim drvenim mostom, borave izgovori. I ako samo na čas oslušnete sebe i druge, čućete priče o nezadovoljstvu jer nemaju novca, nemaju posao, ne mogu da putuju.
Šef ih obično ne voli, kolege na poslu podmeću nogu, a svekrva ih želi od muža rastaviti. A muž, lijeni “homosapiens balkanikus” što bi život pred televizorom mogao provesti, on je prevarant, a ona žrtveno jagnje, prevarena i nemoćna da išta promijeni.
Upravo je ovo priča koju mnogi sami sebi pričamo, možda, oduvijek. Da li ste i vi jedna od tih osoba, uvijek možete doznati na osnovu realnosti koju sada živite. Tim više, ako vjerujete da je vaš život realnost i da ne postoji druga realnost od te za sad očigledno vidljive. Jer, ovakva priča je glavni krivac što ne živite bolje živote.
Zato promijenite priču i promijenićete život.
Možda vam ovo zvuči kao „New Age“ tričarija, ali i to je priča koju sebi pričate. Jer, poznajem one koji su bez prebijene pare u džepu stigli na svaki koncert i na svaki muzički festival koji su željeli.
Poznajem i one koji su za 70KM stigli do Budimpešte i tamo još boravili 4 dana, i one koji su za nešto malo više i na Olimpijadu i Paraolimpijadu u Rio dospjeli.
Poznajem i one koji su gotovo bez novca pokrenuli svoj posao. Poznajem i one koji su bez političkog utemeljenja zaposleni u državnoj firmi.
Poznajem i one koji su pronašli onog dobrog, koji nije bio zauzet. Poznajem i one čiji muž nije tipičan Balkanac, no svojoj ženi ravnopravno pomaže u kućnim poslovima.
Poznajem i one koji su bez znanja njemačkog jezika otišli u Njemačku i za jedan dan našli 3 posla, ali i one koji su se iz Njemačke vratili i sad ovdje imaju uspješne biznise.
Ovo nisu imaginarni ljudi sa Interneta, ovo su ljudi sa kojima sam glavom i bradom imala čast mnoge kafe da popijem. Među njima su moji poznanici, prijatelji, klijenti i članovi porodice, bliže i dalje rodbine. A ako su mogli oni, možete i vi.
Jesu li imali više sreće od drugih? Ne, ali su definitivno u startu bili zadojeni optimizmom i vjerom u svoj cilj. I istina, glava im je otpornija na udarce o zid. Čelična volja ih čuva.
U čemu je tajna svih ovih ljudi? U drugačijoj priči.
Priči o velikim snovima i malim svakodnevnim koracima naprijed. Priči o nadi i vjeri da je moguće. I dok kažete keks, nekome prođe nekoliko godina života da ne napravi ništa sem bujice kuknjave, a nekome se život transformiše iz korijena.
Zato papir i olovku u ruke i počnite pisati novu priču svog života. Dozvolite sebi da povjerujete da je sve to što želite zapravo moguće. Znaćete da je priča prava onog momenta kad vas preplavi suzni nadahnjujući osjećaj sreće.
A kad završite, postavite sebi ovo pitanje:
Šta je prvo što biste uradili kada biste vjerovali da je takav život moguć?
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=pM2afVLZ98o]
I potom, ma koliko vam djelovalo neracionalno ili nemoguće, to i učinite. A onda ponovite pitanje. I ponavljajte ga sve dok u vaš život ne uđe ljubav o kojoj ste oduvijek maštali, zdravlje astronauta, četvorosobna prizemna kućica sa krivudavom stazom od kapije do ulaznih vrata, popunjen frižider magnetima kao suvenirima donesenim s putovanja i posao koji vam se uporno čini kao hobi čak i ako radite 16 sati dnevno.
Ili, kako god da vaša bajka izgleda.