Svjedoci smo da svaki dan desetine mladih odlaze s našeg podneblja, trbuhom za kruhom i mozgom za poštovanjem rada. Jer, čini se da su kod nas radnička prava svedena na minimum. Baš kao i primanja. Više niko ne pita: “Zašto odlaziš?”, jer svi potajno žele da odu. Bilo gdje, samo da tamo negdje imaju posao. Za ostalo će lako.
Mi vam danas donosimo priču Tamare Pećanac, dvadesetjednogodišnje djevojke koja je otišla u svijet da pronađe sebe, zarađivala 2200 eura mjesečno, ali se vratila u Banjaluku. Nju smo pitali: “Zašto?”
Tamara je djevojka iz komšiluka, prirodna ljepotica koja hipnotiše pozitivnom aurom čim se pojavi u prostoriji. Sa devetnaest godina je odlučila spakovati kofere i otići u Abu Dabi. Samo za čitateljke Lole je podijelila svoje iskustvo kako je to živjeti i raditi u potpuno novom, nepoznatom okruženju. Napustila je rodnu Banjaluku nakon što je dobila posao prodavačice u svjetskim poznatom lancu trgovina Abercombie&Fitch. Desilo se da predstavnice kompanije traže nove radnice i došle su u Banjaluku. Jako malo djevojaka se prijavilo, a među njima je bila i Tamara koja je pokušala – i bila je izabrana. Neke od vas će sigurno pomisliti kako to i nije posao iz snova, ali Tamara je htjela da pokuša i testira samu sebe što je na kraju i uradila, nakon četrnaest mjeseci u Abu Dabiju shvatila je šta i s kim želi da nastavi svoj život.
Nakon prvobitnog šoka od informacije da je otišla u Abu Dabi i vratila se nazad u Banjaluku, logično pitanje je bilo: “Zašto?”
“Abu Dabi je divan, sve ono što zamislite – to je. Užurban, moderan, ali umjetan grad. Kad kažem umjetan mislim na to da je grad lociran u sred pustinje, sve je umjetno… Od trave do nebodera. Trava nije prava”. Uz osmijeh mi priča kako joj nije bilo jednostavno otići iz rodnog mjesta i ostaviti sve što voli, ali htjela je da pokuša i sama se uvjeri da li je život tamo dobar ili loš.
“Jednostavno sam htjela da odem, vidim, probam, saznam da li i koliko mogu i nije mi bilo lako. Uz svu raskoš jednog megalomanskog grada meni je nedostajala Banja Luka. Nedostajalo mi je ono što ovaj grad jeste – toplota i dušebrižnost. Meni je sve ostalo u Banjaluci, porodica, kuća i momak. Srce mi je bilo tu sa njima, a fizički sam bila u tom glamuru i raskošu arapskog svijeta”, priča Tamara dodajući da je čak i tamo karakteristično da ljudi sa Balkana prave najbolje i najopuštenije žurke i da su u isto vrijeme najvrijedniji kada je posao u pitanju.
“Abu Dabi je za mene bio potpuno novi svijet. Radila sam kao prodavačica u butiku, ali moja plata i način života nisu tako izgledali. Standard života je drugačiji, cijene su visoke, ali i plata. Radila sam devet sati sa pauzama za odmor i ručak. Imala sam godišnji odmor, pravo na bolovanje, svaki minut koji ostanem prekovremeno je bio plaćen i imala sam platu 2200 eura – dovoljno da sebi priuštim pristojan stan, krpice kakve poželim ili da odem na putovanje kad god mi se ide. To je sistem koji vam pruža priliku da napredujete ako to želite. Red, rad i disciplina je nešto što arapski svijet i međunarodne kompanije generalno jako cijene. Za njih radnici nisu robovi i ne trude se da ih iskorištavaju. Ako se radi, onda vas za to i plate” te dodaje kako je na našim prostorima skoro pa nezamislivo da radiš takav posao i imaš priliku da sebi kupiš donji veš sa potpisom nekog dizajnera ili odeš vikendom na Maldive.
Ljudi tamo se ne stide posla. U velikim gužvama je čak i šefica znala da uzme mop u ruke i prebriše radnju, jer su sve ostale djevojke zauzete sa mušterijama. Da, raditi se mora, ali za to budete plaćeni, ali prije svega vas poštuju, a to je najbitnije.
Iako je imala dobar posao i platu, upoznala je nove ljude i stvorila svoj mali svemir, ali joj je nedostajala toplina koju pruža Banja Luka – porodica i momak. Jedino logično je bilo da se vrati. Kaže da se uopšte nije pokajala, u Abu Dabiju je “pronašla samu sebe” i shvatila da ako si okružen sa ljudima koje voliš i koji ti pune baterije pozitivnom energijom, možeš da pronađeš način da radiš i zaradiš. Tamara je trenutno frilenser, bavi se različitim poslovima – od pisanja tekstova do snimanja kratkih video najava i prezentacija za različite međunarodne kompanije. Zadovoljna je zaradom, ali kaže kako uvijek može više i da se iz dana u dan trudi da uči i napreduje.
Bitno je da shvatite šta želite i da imate cilj. Ja ne volim da planiram, jer planovi propadaju – ciljevi ne. Morate dovoljno jako da nešto želite i ispitate apsolutno sve opcije kako da to i ostvarite. Ja jesam. Shvatila sam da mogu da radim za cijeli svijet, budem svijet i imam svoj mali svijet sa ljudima koji mi znače.
Što sam više pitanja postavljala, to mi je bilo sve jasnije koliko je moje: “Zašto?” sa početka priče suvišno. Nekad ni sav novac ovog svijeta nije dovoljan ako duboko u sebi osjećate da to nije to. Za sreću je dovoljno malo, život čine male stvari i sitnice koje vas ispunjavaju. Na kraju dana, unutrašnji mir i zadovoljstvo možete postići bilo gdje ako su uz vas prave osobe i Tamarina priča to potvrđuje. Trenutno je tu i kaže da nikad nije bila srećnija. Posla ima, uvijek će biti za one koji žele da rade.
