Ono čime se drugi ponose, mi se često stidimo. Kultura, tradicija, muzika. Sve navedeno volimo više strano. Znamo se dugo baviti istraživanjem tuđih kultura, “prigrliti” nove običaje, obožavati i pripremati tajlandsku kuhinju, a sve to uz plejlistu nekog stranog izvođača. To je urbano, to je poželjno, to je in.
A kad ste zadnji put saznali nešto novo o našoj kulturi, jeste li se uopšte trudili saznati? Kada pitate vrsne kuvare za savjete, oni će se često složiti u jednom: “Njegujte domaću kuhinju.” Tako je i sa muzikom. Etno muzika sa područja Balkana, nešto je što svijet obožava. Međutim, hajde recite da to slušate pa ćete dobiti komentar: “Seljakluk”.
Društvo je pobrkalo lončiće. Stoga se turbo folk počeo glorifikovati u smjeru poželjnog žanra. Najnormalnija pojava je da tinejdžerice znaju tekstove u kojima je akcenat na seksu, alkoholu i muškarcima. Ako neko od te djece upišete na folklor, nešto tu ne štima. To je negdje u ljudskim glavam seljački. “Šta će mu to?” Ovo je urbano društvo, elita i mejnstrim. A zašto ne? Koliko lijepih, izvornih pjesama krije naša tradicija.
Kad kažem naša, ne mislim na BiH, Srbiju, Hrvatsku. Mislim na sve zajedno. Balkanska. Dokle više podjele i svojatanje nekih tuđih ideala?
Tim povodom odlučili smo razgovarati sa dvije žene koje njeguju etno muziku. Prva je Valentina Milekić, koja nam je predstavila grupu “Trag”, koja njeguje tradicionalnu muziku Balkana, donoseći je kroz savremene muzičke gorme i izraze.
“Članovi ove grupe pokušavaju da u tradicionalne ritmove i melodije utisnu svoj lični pečat i duh novog vremena, kako bi ih oživjeli i približili novim generacijama. Za trinaest godina rada Trag je održao preko 500 koncerata u zemlji i inostranstvu. A nakon pobjede na prestižnom ruskom muzičkom festivalu “Zvučit Moskva” počela je veoma intenzivna saradnja sa Rusijom,” priču počinje Valentina.
U proteklih šest godina ova grupa je održala nekoliko desetina koncerata u najznačajnijim kulturnim centrima Moskve, Petrograda i Slavjanska na Kubani. Objavili su dva albuma “Zvuci Balkana” 2008. godine i “Zavještanje” 2013. godine. Ono što je zanimljivo spomenuti jeste kako je ova grupa ostvarila i saradnju sa režiserom Emirom Kusturicom, na projektima pank-opere “Dom za vješanje”, kao i saradnji na pripremi muzike za dokumentarne filmove.
Priča je počela prije trinaest godina kada ju je pozvao drug Goran Ćetojević i predložio da pokušaju obraditi neke narodne pjesme.
Iako sam u svojoj porodici imala priliku da slušam takvu muziku, u tom trenutku, dok sam kao gimnazijalka pokušavala izgraditi svoj muzički identitet tražeći se u širokom luku, između klasične, duhovne i rok muzike, bila sam pomalo skeptična prema takvoj ponudi.
Međutim, stvari su se promijenile, kada je on počeo da je obasipa snimcima zaboravljenih pjesama sa cijeloga Balkana. Počeli su živjeti i raditi ovu mziku, a onda su kako dodaje u svoj san uvlačili i druge. Danas, kada pune koncertne sale, srećni su jer vide da su ljudi uspjeli razbiti predrasude o “seljačkoj muzici”. Kada se kaže da je muzika univerzalni jezik, to se zaista i misli. naročito u slučaju grupe “Trag”, jer su oni prema njenim riječima postali velika muzička porodica.
Naša misija svih ovih godina jeste da pronađemo i sačuvamo stare, već pomalo zaboravljene pjesme i da ih oživimo. U kombinaciji sa savremenim muzičkim formama, tradicionalna muzika otvara neslućene muzičke potencijale.
Ivana i Isidora Santrač, sestre su koje se od djetinjstva bave muzikom. Pjevale su na dječijim festivalim, obe sviraju po jedan instrument, a izvornim pjesmama su se počele baviti prije šest godina, u sklopu vokalne grupe RKUD “Pelagić”. Ivana za čitateljke Lole ističe kako su do sada upoznale razna kulturno-umjetnička društva i pjevačke grupe. kada su ih pitale zašto se time bave, većina ističe iz ljubavi. Ona i sestra uživaju i u zvukovima naših izvornih pjesama.
Lijepo je vidjeti da smo sasvim slučajno privukle veliki broj ljudi, koji nas prati na fb stranici. Dakle postoje još uvijek ljudi koji slušaju izvornu muziku, a njih nije malo. Smatramo da danas izvorna pjesma većini nije dobra investicija jer živimo u svijetu u kojem bez pomoći kapitala nismo u mogućnosti da je predstavimo široj javnosti, organizujemo koncerte i sl.
“Kultura nije nešto na šta se osoba treba primoravati”, naglašava Ivana. Ona smatra da je čudno to da se vrijednosti usvajaju od djetinjstva, a još uvijek postoji dosta omladine koja nije svjesna svog kulturnog identiteta, a postoje i oni koji ga tako jako bespotrebno brane i prave od toga nesto što kultura, vjera nije.
Za svaku pohvalu je što na koncertima folklornih društava bude veliki broj ljudi, većinom mame, tate, bake, deke djece i omladine koja igra, pjeva, svira na bini. Sama Banja Luka ima velika kulturno-umjetnička društva koja broje po nekoliko stotina članova u različitim sekcijama. Godišnji programi tih KUD-ova, Uskršnji programi, Božićni sve je to vid predstavljanja kulture.
Ona poručuje da je potrebno komunicirati na zdrav način, pri tome poštujući sve druge kulture, koliko god to nekome bilo teško ili koliko one bile različite od nas. Prema njenin riječima to je nekome neshvatljivo, ali sve dok ne poštujemo druge ne možemo ni sebe. Nikakvi ekstremni oblici nisu potrebni u očuvanju kulture, smatramo da to i odbija ljude posebno omladinu. Za kraj Ivana dodaje kako kultura i tradicija treba da budu najljepši dijelovi naroda, a ne izraz vandalizma i nasilja.
Zanimalo me kako poredi muziku koja je kvalitetna i onu koja se sluša.
Ono što mladi slušaju i ono što je kvalitetna muzika su dva različita svijeta. Opet naglašavam da je to stvar izbora. Ne mogu nas dvije izdvojiti kao nekoga ko ne izlazi pa ne čuje svakakve pjesme pa i zna tekstove. Ali bitno je biti svjestan da je komercijalna muzika prolazna stvar koja nema važnost, a to nije tako sa izvornim pjesmama. One imaju težinu i trajnost.
