Znate li ko su najveći predatori na svijetu? Ma koliko vam se činilo da je to neka životinjska vrsta, odgovor je: Mi, ljudi. Ne samo da jedemo životinje, već ih ubijamo iz različitih razloga, kako bismo zadovoljili svoje potrebe. To čak nisu ni one osnovne, potrebne za egzistenciju, već su to potrebe za statusnim simbolima, skupim stvarima, makar one značile smrt hiljadama životinja. Doba dinosaurusa kao vrste koja je izumrla je iza nas, ali dolaze li na red i neke nama poznate vrste? Na žalost, odgovor je pozitivan i odnosi se na slonove. Ako nastavimo ovako, mogli bismo postati generacija koja će svjedočiti njihovom izumiranju.
U Aziji se veliki broj ljudi bavi krivolovom, gdje se zbog slonovače godišnje ubije 35000 slonova. Tu se naime smatra da je odraz statusnog simbola imati predmet izrađene od slonovače ili same kljove, što je ujedno poznato i pod nazivom bijelo zlato. Ukoliko se nastavi ovim tempom, za nepunih deset godina moglo bi doći do nestanka preostalih skoro 400000 slonova.
U posljednjih pet godina carinici Hong Konga zaplijenili su čak šesnaest tona slonovače, čija vrijednost iznosi sedam miliona funti. Krivolovci na taj način zarade iznos jednak broju godišnjih prosječnih plata. Međutim, to ne bi trebalo biti opravdanje za ubijanje, bez imalo humanosti i osjećaja.
Možda vama nije jasno što se mi sad bavimo slonovima, pored svih drugih problema na svijetu. Ali postoje stvari u kojima smo im slični, postoje činjenice o njima, koje pokazuju zašto ih trebamo sačuvati na ovom svijetu. Prva od njih je ta da su emotivne životinje, koje imaju jaku povezanost sa svojom porodicom, baš kao i ljudi. Žive u matrijarhalnim porodicama pa bismo mogli reći i da su pravi feministi. Njihovo krdo koje može da broji od osam do sto slonova, predvodi najstarija i često najveća ženka.
Kada se rodi mladunče slona cijelo krdo se brine za njega i čuva ga. Muški članovi krda napuštaju zajednicu u periodu između dvanaeste i petnaeste godine i privremeno žive samo sa ostalim muškim članovima krda, kako bi razvili vještine. Slonovi su izuzetno inteligentne životinje i mogu dugo pamtiti. Upravo im njihovo pamćenje služi da za vrijeme suše usmjere krdo prema izvorima vode, kojih se sjećaju iz prošlosti. Osim toga oni ispoljavaju emocije žaljenja, radosti, ljutnje i razigrani su.
Nedavna istraživanja otkrivaju da slonovi imaju razvijen poseban način komunikacije, koji im omogućava da se sporazumijevaju čak i na velikim udaljenostima. Svojom tutnjavom, koja putuje brže od zvuka šalju signale koji se osjete na njihovoj koži, a primaju ih putem stopala. Vjeruje se da se tako i vođe krda komuniciraju i pripremaju planove kretanja, čak i ako nisu u blizini jedni drugih.
I dok su oni tako inteligentni, povezani i osjećajni, mi ljudi očito nismo, jer svakih petnaest minuta u svijetu umre jedan slon. Umre zbog našeg nemara, pohlepe i potrebe da posjedujemo sve živo na svijetu. Zato što je važno imati status u društvu, zato što su to tamo neki slonovi u Aziji, što nama nema koristi ni štete od njih, ali zato njima ima od nas. Ako ljudi počnu razmišljati na način da im ne trebaju statusni simboli i da njihov primjer može služiti drugima, onda će se osvijestiti jedna osoba, a onda i druga. Pojedinac utiče na pojedinca, a kolektiv je skupina pojedinaca, zar ne?
Trebamo prestati sebe doživljavati kao ultimativne vlasnike svega što postoji.
