Ne znam imate li vi taj osjećaj, ali meni se čini da sam rob ove preskupe igračke od stakla i plastike u svom džepu. I imam neki osjećaj da nisam jedini. Kad kažem “imam neki osjećaj”, hoću da kažem “100% sam siguran”.
Robujemo, sestre i braćo, našim Samsunzima (?), Ajfonima, El džiovima, Huaweijima… Ja konkretno Huaweiju P9: moćnom telefonu, kreiranom u saradnji sa firmom LEICA, koja je svjetskom #1 kada su u pitanju kamere. Zadnja kamera je dvostruka od 12 megapiksela, ima revolucionarni octacore procesor i zaljubljen sam u njega od prvog dana. (Zajebavam se, niti ga imam, niti sam zaljubljen u njega, samo demonstriram kako tupavo izgledaju pokušaji kontent-marketinga kakve viđate svaki dan.)
Ode opet priča u čudnom pravcu. Da se vratimo. Da se vratimo na pitanje iz naslova. Zašto ću se riješiti pametnog telefona?
Riješiću se pametnog telefona zato što neću više da strahujem da će se: razbiti, ogrebati, naći u tuđem džepu, izgubiti.
Riješiću ga se zato što mi jede ovo malo živaca što imam svaki put kada počne sam da se apdejtuje, kada vidim da mi je baterija u 16:00 na 29% iako sam ga punio cijelu noć. Kada vidim da je keš-memorija 400 MB. Kada vidim da sam potrošio data paket, a ostalo mi je još 15 dana do refill-a.
Baciću pametni telefon u smeće i kupiti neki glupi, zato što stara Nokia iz ladice od opcija ima pozive i poruke, dok smartfon posjeduje Viber, Messenger, Hangouts, WhatsApp i druga čuda, i samim tim posjeduje više načina da se osramotim kada popijem.
Otarasiću se telefona sa tačskrinom zato što su pijani prsti nespretni i lako odlete na lajk kada ne treba.
Zato što mi, pored tajfuna čudnih misli u mojoj glavi ne treba još jedan ometač pažnje – satraće me neko kolima dok budem gledao sliku tvoje mačke, sedamnaestu koju si okačila tog dana.
Zato što želim da prestanem da gubim vrijeme na nerviranje kada vidim spomenik narcisizmu – selfi, jer znam da vam je uspio tek iz dvanaestog puta.
Baciću ga, svega mi, zato što sam negdje usput izgubio ritual čitanja deklaracija sa proizvoda za čišćenje dok sjedim na WC šolji. (Dobro, ovo možda i nije tako negativna stvar – većina stvari koje vidim na društvenim mrežama su zaista dobar laksativ.)
Baciću ga u rijeku, mene mi, zato što su pametni telefoni krivi za obezvrijeđivanje uspomena. Inflacijom fotografija je, naravno, opala njihova vrijednost. Nekad sam volio fotografije, sada mi više uopšte nemaju smisla.
Neću ni ulaziti u problematiku parova koji sjede za stolom i gledaju u svoje telefone, ili grupe prijatelja u klubu koji stoje za stolom i gledaju u svoje telefone, ili porodica u restoranima koje ručaju i SVI gledaju u svoje jebene pametne telefone, jer je ta priča već izlizana.
Kad smo već kod restorana, baciću pametni telefon zato što sam više zainteresovan da obrok ispred sebe pojedem nego da ga uslikam i okačim na Instagram.
Kunem se, ritualno ću spaliti mobilni telefon zato što se bojim da će me neko nekad nazvati “tviteraš”, a onda ću morati da ga ubijem.
Otarasiću se sranja zato što je svijet ogroman, a mi smo mali. Pametni telefoni (i internet, generalno) stavljaju individualca u prvi plan i tako mu stvaraju iluziju da je mnogo veći nego što jeste, smanjujući svijet. Kvare nam percepciju svega i predstavu o sebi, to hoću da kažem.
Riješiću se pametnog telefona zato što više NIKO nema dovoljno koncentracije da obraća pažnju na ljude i svijet oko sebe, a to me lagano ubija.
Riješiću se pametnog telefona, ’tića mi detlića. Samo da pogledam još ovaj klip.
(Fotografije korištene u tekstu su djelo francuskog fotografa Antoine Geiger-a.)
