Rita Levi Montalčini, rođena je 1909. godine u Italiji u bogatoj jevrejskoj porodici. Njen otac je bio električni inženjer i matematičar, a majka umjetnica. Otac je od nje očekivao da se uda i postane ugledna dama, ali ona je mrzila pomisao na to, kao i na školovanje.
Uprkos tome završila je medicinsku školu 1936. godine, ali nije imala velike šanse za zaposlenje. Fašistički antisemitski zakoni su isključivali Jevreje iz svih akademskih i profesionalnih aktivnosti u Italiji, a samim tim izmijenili tok njene karijere, ali to je ni u jednom trenutku nije navelo da odustane. S obzirom na to da je voljela švedsku autorku Selmu Lagerlof, razmišljala je da se bavi pisanjem, ali je nešto više vuklo ka medicini i istraživanju.
Zato je napravila improvizovanu laboratoriju u svojoj sobi i počela istraživanja. Ćelije živih bića se razvijaju i dijele, čineći tako nove ćelije, koje se takođe dalje dijele i udvostručavaju. Malo pomalo različiti tipovi ćelija sa različitim funkcijama se formiraju. Međutim, ovo je bilo nemoguće saznati da se nije posvetila detaljnom istraživanju i eskperimentima. Tako je ona svoja istraživanja započela u svojoj sobi.
Posuđivala je jaja od lokalnih farmera i koristila igle, kako bi secirala nervni sistem embriona kokoške. Htjela je vidjeti kako su ćelije povezane i kako se razvijaju. Pomoću razdvajanja kokošijeg embriona precizno je dokumentovala kako se neuroni razvijaju i kako umiru. Ta istraživanja su usmjerila njenu kompletnu karijeru.
Po završetku rata, Rita je pozvana da dođe na univerzitet u Vašingtonu, kako bi predavala jedan semestar, što se pretvorilo u 30 godina predavanja i istraživanja.
Dok je učila kako da poveća tkiva u staklenim posudama, došla je do spoznaje da kancerogene ćelije utiču na embrionske ćelije u istim posudama. Eksperimentišući sa zmijskim otrovom, kao i mišijom slinom, otkrila je faktor rasta živaca, protein koji reguliše rast živaca, a ujedno i čuva zdravlje naših ćelija. To je bilo veoma važno dostignuće za razumijevanje fizičkih deformiteta, demencije i tumora.
Ona je dobila Nobelovu nagradu, 1986. godine, za fiziologiju i medicinu. Time je postala jedna od žena kojima pripada tek svaka dvadeseta Nobelova nagrada. Međutim, odlučila je podijeliti sa svojim kolegom iz laboratorije, Stenlijem Kohenom. Ove godine dobitnik u istoj oblasti je bio Jošinuri Osumi za istraživanje na temu kako ćelije obnavljanju svoje dijelove.
Kada su je pitali da li je ogorčena na talijansku vladu koja je loše tretirala za vrijeme rata, rekla je: “Da me nisu diskriminisali, protjerivali i zabranjivali, danas ne bih postigla sve što sam i osvojila Nobelovu nagradu”. Na kraju je uspjela postati i senatorka u talijanskoj vladi, gdje se borila za građansku ravnopravnost i promociju nauke. Ostala je zapamćena i po tome što se nikada nije ljubila sa sagovornicima prilikom pozdravljanja, već se samo rukovala. Radila je sve do svoje smrti, koju je dočekala sa 103 godine.
Uspjela se izboriti za svoja prava i ostvariti priznanja u oblasti, uprkos tome što je mogla odustati na prvom koraku kada su joj zabranili da se bavi medicinom.
No, uvijek je poručivala: “Nemojte se plašiti teških trenutaka, jer najbolje stvari dolaze iz njih”.
Svojim životom je svjedočila da je tako. Pune 103 godine i još mnogo njih posthumno.
