Devedeset šest. Toliko stepenica vodi od haustora do mog stana na četvrtom katu. Nema lifta. Kao za vraga opet si odaberem stan u zgradi bez lifta. Rekoh si da je to zdravo, da ću imati bolje noge i guzicu. Jer kažu da je i to bitno imati u životu. To je uspjeh. Uspjeh je i živjeti sam i ne ovisiti ni o kome.
Devedeset šest. Toliko je stepenica previše da ona, ona koja mi se krajem osamdesetih veselila kao nikome do tada, dođe i vidi da sam „uspjela“. Da vidi gdje i kako živim. Da ne razbija glavu pitanjima jesam li gladna i je li mi sve čisto i uredno. Nisam gladna i sve je u gotovo laboratorijskim uvjetima jer „uspjela sam“. Ali nešto nedostaje. Nedostaje ona da mi dođe na ručak, da poslije sjednemo tri koraka dalje, na kauč i jedemo kolače koje sam ja, njena jedina unuka, ispekla. Nedostaje da uživa u hrani, u mojoj hrani. Previše je stepenica da bi se to dogodilo. Sve i da zamolim nekog od buildera u teretanama u kojima sam radila da prenese njenih četrdesetak kila do četvrtog kata to se neće dogoditi. Ne tako davno sam na treći kat, zbog ljubavi, nosila epal paletu, mogu i svoju baku. Ali ne ide. Previše je to boli i previše stepenica da bi vidjela moj „uspjeh“.
Zovem ju neki dan da dođe na cheesecake i onda se sjetim: „Nemam lift.“. Zaboravila sam da nemam lift jer meni ne treba. Jer svakodnevno prehodam tih devedeset šest stepenica barem četiri puta. Pitam ju, s knedlom u grlu: „Pozvala bih te gore, ali nemam lift, možeš li ti uopće?“. Sjetih se njene multiple skleroze i znam da ne može. I imam knedlu u grlu jer ja mogu bez da se uspušem, bez da primijetim koliko sam prehodala. Shvatim da to nije lako samo ako je vruće ili se udebljam par kila. Ili svaka dva tjedna kad gore nosim deset kila pijeska za mačke i psujem si sve po spisku da koji me vrag tjerao da imam mačku. Donesem i taj pijesak i zaboravim na psovke do sljedećeg nošenja. Zaboravim na stepenice koje u međuvremenu prijeđem oko stotinjak puta. I te i neke druge. Ne brojim stepenice i čekam taj veliki uspjeh.
Kažu: „Izgubila je bitku s rakom, nije uspjela“. Prije mjesec i sitno dana cijela njena bolnica plakala je na njenom sprovodu. Pola života je ostavila radeći u bolnici, a dobar dio slobodnog vremena provela je po istima. Prvo moždani udar u ranim dvadesetima, prije prve trudnoće. Uspjela je izvući se samo sa šepanjem. Malo je vukla nogu, ali i gotovo trčala bolničkim hodnicima i stepenicama. Sigurno više od devedeset šest stepenica. Došao je prvi porod. Trebao je biti carski, zbog moždanog udara ranije, ali doktorima se nije žurilo. Prije nego su shvatili, ona se porodila praktički potpuno sama i sve je bilo u redu. Rodila je kasnije i drugo. Zaljubila se opet, rodila sinčića i njemu. More stepenica je uspješno odšepala u svom životu. Sjećam se njenih ogromnih očiju koje su se uvijek smijale. Upoznala je stepenice i Instituta za tumore pred kraj života. Borila se kako je znala i mogla, imala je barem tri razloga zašto niti ovaj put ne odustati. Preživjela je sve do tad, preživjet će i to. Uspjela je sve što je naumila. Uspjela je prehodati sama sve životne stepenice. Obećala je klincima da će ih ovo ljeto odvesti na more jer se osjeća bolje. Nije uspjela odvesti ih na more. Umorile su je sve stepenice. Umorili su je njeni svakodnevni uspjesi, a bilo ih je more.
Obične stepenice. Devedeset šest njih uzimam(o) zdravo za gotovo. Taj veliki uspjeh se nalazi samo visoko gore, na vrhu nekih stepenica, na kraju nekog puta… Pamtimo samo neuspjehe na putu do istog, demotiviramo se umjesto da prehodamo još stepenica i svaku od njih vidimo kao uspjeh.
Uspjeh je hodati, disati, buditi se bez da te išta boli. Uspjeh je i da te boli jer to znači da osjećaš, da si još ovdje i da možeš prohodati još stepenica. Ne mora biti devedeset šest, može biti tek jedna, a može biti i petsto metara. Sa štapom. U dvadeset minuta. E, to je uspjeh.
Do idućeg puta, zagrljaj i puno uspjeha.
A.
