Svi detalji su već poznati: jedanaestogodišnjem sinu istoričara Čedomira Antića nije dozvoljeno da se ukrca na avion Beograd-Tivat jer je prilikom ukrcavanja mnogo plakao. Vid Antić ima 11 godina i – autizam, o čemu je njegov otac više puta pisao i govorio u javnosti. Procenu da on ne može da uđe u avion doneli su, zajedničkim snagama, zemaljska posada Air Srbije i osoblje Aerodroma „Nikola Tesla“, uključujući i aerodromskog lekara, koji dete nije ni pregledao, nego je u izveštaju pribeležio „Rečeno mi je da ima autizam.“ Uzalud su i Čedomir Antić i njegova supruga objašnjavali da je Vidova reakcija uobičajena, zbog velike gužve i vrućine, da je plakao svega 7-8 minuta, da ne predstavlja rizik po druge putnike jer je već ranije leteo na mnogo dužim relacijama. Razni pravilnici, kompanijski dokumenti i lične procene osoblja nadjačale su zdrav razum. Vid nije pušten u avion, jer ima autizam. Na to se svodi na kraju: kriv je Vid Antić (11) zbog specifičnog stanja u kom se nalazi, koje nije sam ni birao ni izazvao, pa mu se ima zabraniti da se slobodno kreće među drugim ljudima jer ih njegova pojava uznemirava.
Tako je – navodno, ostali putnici su „izrazili zabrinutost“ zbog njegovog ponašanja, stoji u saopštenju Air Srbije. Zabrinutost za šta? Da će bezazleni jedanaestogodišnjak da obori avion tokom 40-tak minuta leta? Naravno da ne, ljudi su surovi, ljudi su samoživi i ništa njih drugo nije brinulo osim sopstvenog komfora i činjenice da bi nedužno dete moglo glasno da plače i tokom leta. Najkraćeg mogućeg leta, ali izgleda da među nama živi dovoljno neosetljivih sebičnjaka kojima smeta dečji plač tokom kratkog avionskog leta na kom im stjuardese titraju, ispunjavaju želje i kaprice, dok se oni istresaju na njih.
Čedomir Antić se odmah oglasio u medijima, ubrzo su zabrujale društvene mreže i krenula je elementarna nepogoda zvana „imanje mišljenja“. Nakon svega što sam videla, čast razumnima i saosećajnima, ja se, dragi moji, plašim ljudi. Ne znam da li je bilo više onih koji su osudili ovaj događaj ili groznih bića koja su napisala i izgovorila kojekakve gadosti. Nek je dobrih ljudi više na ovom sveti, ja ću se bojati sve dok postoji makar i jedan koji je u stanju da napiše: „Nije avion za svakoga, idite vozom, tamo možete da uvedete i kozu koja bleji.“ Na ovom svetu postoji osoba koja je u stanju da dete sa smetnjama u razvoju uporedi sa stokom. I da se ni za trenutak ne zastidi, nego da još svoj pogani, neljudski stav zdušno brani. Ne znam za vas, ja osećam egzistencijalnu jezu kako mi mili uz kičmu.
Kad god se nadigne larma na društvenim mrežama, javljaju se bog-otac pametnjakovići, eksperti za sve. Njima su, u ovom slučaju, krivi roditelji. Jer, zaboga, ne umeju da kontrolišu dete, a dobro, jeste, taj autizam, ali što mu nisu dali neki lek za smirenje… Ama, da li su ti ljudi pri sebi? Prvo, ruku u vatru stavljam da su to isti oni koji se plaše vakcina jer misle da upravo ona izaziva autizam. Jeste vakcinisali dete? Aaa, pa sami ste krivi za njegov autizam, lepo piše na internetu da ne treba da vakcinišete decu, to je sve farmakomafija, oni nas truju i zgrću pare. Ali zato, ako dete plače i remeti njihovu blaženu blesavost, ajde da mu strpamo sedativ u kljun. Malo da ga nadrogiramo, šta fali? Okej, lekari zaista preporučuju da se deci sa autizmom povremeno daju sedativi, ako su jako uznemirena. Ali, 7-8 minuta plakanja nije jaka uznemirenost, i izvinite molim vas, zašto bi iko zbog 40 minuta leta i tuđeg mira dao detetu lek koji će od njega u narednih 7-8 sati načiniti zombija? Zašto bi Vid Antić proveo ceo dan ošamućen, umesto da lepo odleti u Crnu Goru i istog popodneva se sa mamom i sestrom bućne u more? Zbog tuđeg sebičluka, zbog onih koje nije briga ni za šta osim za sopstvenu nežnu guzu. Zbog onih kojima smetaju čak i sasvim male bebe koje plaču u avionima i koji s prekorom i prezirom gledaju roditelje tih uplakanih beba. Ne pomišljaju, zagledani u sopstvenu kopču avionskog pojasa, da te bebe plaču zbog pritiska u ušima, koji i njima cepa mozak, ali beba od par meseci ne zna šta se događa niti može, kao odrasli, da žvaće žvaku i smanji taj neprijatan osećaj tokom uzletanja i sletanja. Mada, kad bi već kljukali decu sedativima, ne bi me čudilo i da bebi kojoj još ni zubi nisu nikli daju žvaku.
Posebno mi je za oko zapao jedan anonimni komentator koji se dao u analizu uzrasta Vida Antića. Kaže čovek – 11 godina, pa to nije dete, to je skoro omladinac. Ajde?! Citiraću Mila Đukanovića: bravo, kreteni. Evo vam zlatna medalja u kategoriji „stajanje drugome na muku“. Bravo za razvlačenje jedanaestogodišnjeg deteta i za spektakularnu budalaštinu kako čak i nije dete. Bravo za vrhunac bezobrazluka i apsolutni nedostatak empatije. Bravo što svi mi ostali imamo potrebu da pobegnemo u prašumu jer znamo da vi živite i hodate tu oko nas, da ste u istom autobusu, u istoj zgradi, možda čak i u istoj kancelariji u kojoj i mi.
Nisam naivna ni blesava pa da neke stvari ne mogu da predvidim. Ali kad mi padne na pamet kakva bi gadost mogla da usledi, uvek se iz sve snage nadam da grešim. Nažalost, retko grešim i tačno sam znala da će se javiti oni kojima smeta javno delovanje Čedomira Antića: „On je ovakav i onakav, on laže (pa ubaciti nešto oko položaja Srba), pa mu ne verujem ni za ovo“, reče jedan i pokupi na desetine lajkova.
Čedomir Antić je konzervativac i desničar s kojim sam se susrela više puta u životu i nikad nije skrivao antipatiju prema mojim stavovima i radu. Verovatno sam se i ja isto odnosila prema njemu, jer su nam stavovi o gotovo svemu dijametralno suprotni. Znate šta, u ovoj situaciji, apsolutno me ne zanima šta Čedomir Antić misli o četnicima, Draži, Kosovu i Evropi. U ovoj situaciji, on je, što se mene tiče – čovek sa mukom, roditelj koji živi sa stalnom brigom i strepnjom, koji svakodnevno mora da se nosi sa prekornim pogledima neinformisane rulje i ko zna kakvim još izazovima i strahotama koje ne možemo da zamislimo. U sredu prepodne, Čedomir Antić i cela njegova porodica bili su žrtve jednog krutog neosetljivog kompanijskog sistema i grupe ljudi koju nije bilo briga ni za šta osim za to da svoje dupe smesti u avion za Tivat. Baš zato, celoj porodici Antić iz sve snage želim pravdu, želim da tuže i aerodrom i kompaniju i da taj spor dobiju. I želim im da što više i češće putuju sa Vidom, da ne bude lišen nijednog iskustva svojih vršnjaka, i da upozna svet, kad već svet ne želi da upozna njega.
Onima koji su se svojski ostrvili na jedno dete i jednog roditelja želim samo to da, kad se nađu u nevolji, kad ih strefi nepravda, tu bude prisutan neki potpuni stranac koji će stati na njihovu stranu, pogledati stvar iz njihovih cipela i zauzeti se za njih. Neko ko će saosećati sa njima, da vide kako je. Jer samo saosećanje rađa solidarnost, a solidarnost nije ništa drugo nego odricanje od malo svoje udobnosti za nekoga ko je u nevolji.