Već do petog osnovne shvatila sam da to kroz formalno obrazovanje neću biti. Sve što smo učili bilo je puko reprodukovanje lekcija napamet kako bi zaradili petice.
I imala sam ih ja pun dnevnik, ali veliki broj nisam morala opravdati. Sistem je funkcionisao po principu ako si odličan đak možeš da se provučeš i sa slabijim znanjem i opet dobiješ minimalno četiri, dok onaj ko nauči sve a pri tome nije odličan ne ide iznad trice. Ocjena je bila mjerilo znanja, a suštinski to uopšte nije.
Ocjenjivanje u osnovnoj školi samo je još jedan način na koji se lomi ionako krhko i teško izgrađeno samopouzdanje djece.
Umjesto da se uči za život, učilo se za ocjenu. Svi su došlo do osmog razreda, otišli na malu maturu i u trenu zaboravili dobru većinu onoga što su učili. Iz istog razloga kao i ranije, zbog toga što su učili za ocjenu. Ali hajde, osnovnoškolsko obrazovanje, ne možeš puno mijenjati, to su ti temelji za srednju školu pa se onda pronalaziš. Međutim, srednja škola je novi apsurd.
Dobiješ sve što ti ne treba podijeljeno u pet dana i nekad po 7 ili 8 časova. Učiš gomilu bespotrebnih stvari, zanemaruješ svoje afinitete i trudiš se stići sve što se nalazi na školskom rasporedu.
Sistem je funkcionisao po principu ako si odličan đak možeš da se provučeš i sa slabijim znanjem i opet dobiješ minimalno četiri, dok onaj ko nauči sve a pri tome nije odličan ne ide iznad trice.
Postavljaš si pitanje: “Kad će učenik biti na rasporedu”? Kada ćemo se fokusirati na to da obrazujemo djecu, a ne tovarimo ionako prepun raspored temama koje im u većini životnih situacija neće trebati? Naravno, svaki nivo obrazovanja služi kao temelj za sljedeći pa je tako i srednja škola bila temelj za fakultet, koji je nekakvom logikom trebao biti ta kruna znanja. Sad bih trebala reći i da jeste, ali nije. Zato što je on nedovoljan u poređenju sa onim što se treba naučiti kako bi čovjek bio sposoban radnik. U zavisnosti od fakulteta i oblasti koja se izučava, svakom studentu je falilo nešto.
Falilo je prakse, jer odavno je znano da teorija ne čini čovjeka sposobnim, već samo priučenim.
Falilo je primjera i mogućnosti, jer nemaju svi tendenciju da uče samo na fakultetu i samo od kolega.
Falilo je usmjerenosti ka individualnosti studenata, jer ljudi u grupi nisu ništa drugo do grupa koja pasivno učestvuje u ex catedra obliku predavanja.
Falilo je motivacije da se shvati da studenti nisu takmičari u utrci za diplomom, jer kada dođu do nje, šta onda?
Kada ćemo se fokusirati na to da obrazujemo djecu, a ne tovarimo ionako prepun raspored temama koje im u većini životnih situacija neće trebati?
Koliko samo ljudi izađe sa fakulteta sa nultim znanjem i nespremnosti za posao. A onda traži načine da stekne iskustvo, jer poslodavci ne očekuju da ponovite lekciju iz fizike i hemije, već da primijenite znanje u djelima. S obzirom na obrazovni sistem u BiH vi to u većini situacija ne možete, jer ne znate. Niste naučili, a školovali ste se. Koliki je to apsurd.
Sva ona buđenja tačno u 7 ujutru još od sedme godine. Svi domaći zadaci i ispiti. Neprospavane noći i ganjanje prosjeka. Da biste postigli nešto. Da biste došli do posla, koji dobijete i ostanete u mjestu gledajući šta sad.
Da mi nije bilo neformalnog obrazovanja vjerujem da bih i dalje sjedila kući i pitala se šta sad sa diplomom, gdje da apliciram dalje. Možda da upišem master studije pa doktorat, jer uvijek se nešto zbog nečega uči. Tako bih konstantno učila za novi prijemni i bila srećna jednog dana sa još jednom diplomom. Vjerujem da ne bih, jer ona, baš kao ni ocjena u osnovnoj i srednjoj školi nije mjerilo znanja.
Koliko samo ljudi izađe sa fakulteta sa nultim znanjem i nespremnosti za posao. A onda traži načine da stekne iskustvo, jer poslodavci ne očekuju da ponovite lekciju iz fizike i hemije, već da primijenite znanje u djelima.
Obrazovni sistem u BiH kreiran je na temelju ispunjavanja forme, ne fokusirajući se na suštinu. Potreba društva da zadovolji standarde i očekivanja ogleda se u svim mjerilima za ocjenjivanje tokom obrazovanja. Školski rasporedi bespotrebno opterećuju djecu kojoj u životu sigurno neće trebati sve što uče. Problem u BiH je što se svi uče svemu i kasnije odrastaju u odrasle koji misle da su kompetentni za sve. Tako dobijate raznorazne analitičare svega i svačega, umjesto eksperata u svojim oblastima. Ljudi su pozvani da komentarišu sve, jer su navikli da to mogu.
Kadrovi se proizvode neplanski i glupo, a onda priča o broju nezaposlenih i odlivu mozgova. Čini se da se mozak odlio još davno nekome ko je osmišljao čitav koncept, jer zašto je potrebno hipeprodukovati kadrove, ako ih ima dovoljno, a pri tome imate deficitarna zanimanja? Jasno je da je nerealno očekivati da se sva djeca u osnovnoj, a potom i srednjoj školi i fakultetu pripreme za praksu i posao, ali vjerujem da postoje načini da se to uvrsti u nastavni plan i program. Samo kada bi se fokus promjenio i kada bi se shvatilo da želite efikasnu osobu, a ne robota, moglo bi se dovoljno pažnje, vremena i truda posvetiti učenicima i studentima. Da se samo dio silne teorije predstavi praktično, automatski bi se vidjeli i rezultati, jer teorija nikada nije dinamična kao praksa.
Problem u BiH je što se svi uče svemu i kasnije odrastaju u odrasle koji misle da su kompetentni za sve. Tako dobijate raznorazne analitičare svega i svačega, umjesto eksperata u svojim oblastima.
U školi nisam naučila kako da shvatim školu, jer uprkos tome što je obrazovna institucija, mene nije naučila kako da radim. Naučili su me ljudi, iskustva, organizacije, pojedinci i prilike koje su se otvarale mimo nje, potvrđujući dodatno tezu o formalnom obrazovanju, kao formi koju treba ispuniti suštinom. Samo što se ta suština u njoj nikada ne nalazi.
