Da li ste imali omiljenog profesora? Siguran sam da jeste, kao i svi.
Najčešće je omiljeni profesor onaj koji je autoritet crpio iz svog znanja, iskustva i neposrednosti, kao i iz “opuštenog” odnosa sa učenicima. Koji se nije drao na tebe i davao ti ukore, nego te postavi ispred cijelog razreda i zajebava te čitav čas. Ali kad se radi, onda se radi.
Imao sam takvih.
Imao sam i onih drugih: recimo, gospođicu što nam je predavala srpski, koja je upisala književnost zato što nije znala šta će drugo u životu, koja je bila apsolutna neznalica i pritom toliko nesigurna u sebe da je mislila da će naklonost učenika dobiti tako što će histerisati i dijeliti “kečeve” za svaku sitnicu.
E, imao sam i ja omiljenog profesora. Samo, moj omiljeni profesor nikada nije ušetao u učionicu, nikad me nije “izveo na tablu”. On svojim đacima nije dijelio ocjene. Dijelio je cigare. Nikad iz njegovih usta nisi mogao čuti “popićeš ti meni keca!” ali je znao reći “hajde da popijemo nešto ljuto, da se razmrdamo.”
Ko je Profesor?
Bio je decembar i hladno k’o na vještičijoj sisi.
Taj je bilo prije nekih, jebiga, 10-15 godina, ne sjećam se tačno. Sjećam se da je bila ista ovakva zima, da su bile sibirske temperature i da sam bio srednjoškolac. Bili su mi potrebni dodatni časovi matematike, kako bih popravio negativnu ocjenu sa polugodišta.
Tako sam upoznao Profesora.
Ime mu je M.D. Izvana ozbiljan šezdesetogodišnjak, uvijek namrgođen, neobrijan i neuredan. Sitan. Brkovi žuti od duvanskog dima, brada od 5 dana. Gore uvijek košulja sa nekoliko gornjih dugmadi otkopčanih, tek toliko da se vide zakržljala prsa i blijeda, smežurana koža, kao dokaz da se taj čovjek rijetko izlagao suncu. Zapravo, rijetko je izlazio napolje, uopšte. Čudan tip, preko svake mjere.
“Ne znam nijednog matematičara, a da je normalan” su bile riječi mog oca, a shvatio sam da su 100% tačne kada sam upoznao ovog čovjeka. Imao je neku neobičnu dubinu u očima, djelovao je kao čovjek kojeg muče neke mnogo krupnije stvari nego nas, obične smrtnike. Pio je od nevolje, ne od želje. Kao i svaki genije, uostalom.
M.D. je bio ekscentrični ludak u svakom smislu te riječi. Imao je punu policu složenih Rubikovih kocki, složenih bez “fora” sa youtubea. Živio je u malom stanu na 10. spratu, sa sinom, ženom, i svojom miljenicom Stelom. Stela je pekinezer, žena domaćica, a sin od one najgore rase: neradničke.
(Iako se to od njega nikada nije moglo čuti), nekada je predavao matematiku na jednom banjalučkom fakultetu. Predavao, dok nije izbačen zbog alkohola. Tako kažu glasine, koje nisam želio da provjeravam.
Od tada, Profesor je počeo da daje privatne časove matematike, a nastavio da pije. Ne dajte mi lagati, taj čovjek bi za
1,5 sat znao popiti litar vina ili 2/3 flaše “Balantajna”. (“2/3”, naravno da ću u razlomcima pisati.) Viski bi začinio sa kutijom “Morave”, meko pakovanje. Svaka cigara je dogorijevala do prsta, razumije se.
Da li je M. D. bio alkoholičar? To sad uopšte nije bitno.
Ja sam bio loš u školi, baš. Nisam želio da se trudim više od minimuma, i ponavljao sam da “imam pametnijih stvari od škole”. Zapravo dosta sam ličio na gore citiranog Holdena Kolfilda: pogubljen, samobitan i sa nekom (za te godine) nepotrebnom težinom na grudima. Ništa i nikoga nisam volio osim sebe, a zbog Profesora sam zavolio matematiku. Zvuči nevjerovatno ali da, matematika se može voljeti. Kako?
Evo kako
Tipična situacija: nas četvoro duduka preko puta njega, za kuhinjskim stolom za kojim je davao časove. Svi radimo različite zadatke. Profesor prati sva četiri odjednom, kotrlja se na stolici od jednog do drugog i pomaže tamo gdje “zapne”. Iz glave računa korijen iz 270, naprimjer. I izračuna ga za 10 sekundi.
Pitaš “gdje se u zbirci nalazi zadatak?”, on ti iz glave kaže stranicu, broj zadatka, gdje je smješten na stranici i štamparsku grešku u tekstu sa stranice pored. Nagne se prema tebi, pa ti napiše na svesci da si magarac. Pritom svesku ne okreće, piše čovjek naopačke. Prokleti genije!
Jednom sam se mučio oko nekog golemog zadatka, ne mogu da nađem gdje sam pogriješio. On kroz čašu samo kaže: “Pogledaj šesti red odozgo. Vidiš ovaj minus, ovdje ispred zagrade? On okreće sve naopačke. To ti je Ilija Gromovnik. Čuvaj ga se!” I onda podeblja onaj minus.
Jedne prilike, pas je otrčao Profesorovoj ženi. Tamo iza zida, gdje je bila kuhinja. Profesor ustade, namignu mi, i pogleda u pravcu njih dvije.
“Kučko glupa.” Ućuta, pa se obrati meni: “Sad ona ne zna jesam li rekao njoj ili psu.” I poče da umire od smijeha, prošaranog duvanskim kašljanjem.
Sve je to trajalo kratko, ne više od godinu dana. Profesor je u meni probudio ljubav i želju za radom i rekao (bukvalno) “ako mi više ikad dođeš, jebaću ti mater”. Nakon toga se osmjehnuo i zagrlio me, očinski.
To je bio posljednji put da sam ga vidio. Nedugo zatim, M.D. je saznao da ima rak pluća, koji je metastazirao… ma šta vam imam koju pizdu materinu to pisati, taj dio teksta znate svi.
Ne mogu da kažem “umro mi je Profesor.” Meni nikad niko nije umro. Umro je sebi, sebični skot.
Od tad je prošlo, jebiga, dosta vremena.
I dan danas, kad god je dan Svetog Ilije, kad god je napolju minus (ispred zagrade), kad god vidim Rubikovu kocku – ja se sjetim Profesora. Ovaj tekst je još jedan djelić mozaika uspomene na njega.
Istovremeno, ovo je posveta svima koji “mogu da hodaju po vodi, ali se dave u vinu.”
