Gdje ste, djeco bosanska? Gdje ste napaćeni, nashvaćeni soju? Gdje ste vi što poderanog buđelara obijate biroe, kladionice, zadimljene kafane i tumarate mračnim prostranstvima svog trulog odrastanje? Gdje ste vi neradnici, ne po sopstvenoj volji, već po zakonu nužde. Vi, koji ćete ostariti ovdje ne znajući ni svoj cilj ni svrhu.
Gdje je ta mladost na kojoj treba da počivamo sutra kad nas pregazi sve što ovdje tako dobro i precizno gazi. Ta mladost na kojoj će ova zemlja da ostane, ako od nje išta ostane. A uvijek nešto ostane, i neko. Šta će biti od vas, za šta ćete se to izboriti danas. U tom svom ćutanju, tom svom bolu, toj nepravdi koja vas pritišće, toj nemoći, tim strahovima.
Zar vas ne tišti kao zloćudna bolest, koja vreba, zar vam nije kao kamen za vratom koji vas vuče na dno, ono sa kojeg uvijek može samo prema gore. Znam, niste to birali niti ste za ulogu u tom niskobudžetnom ostvarenju. Znam, oči su vam uprte u daljinu, u neke krajeve gdje će ono što nosite u sebi i što dajete svijetu drugi da cijene. Gdje, baš kao u svojoj zemlji, nećete biti građani ko zna kojeg reda.
Znam, razočarani ste, obespravljeni, ne vjerujete ljudima, ne vjerujete u sistem, osjećate mržnju, gadost i bijest. Znam, krivite roditelje, krivite učitelje, krivite prijatelje i neprijatelje, krivite sve redom znog onog šta je postalo od vas, a do nedavno je izgledalo da neće biti tako. Znam, vjerovali ste da će biti bolje, lakše, ljepše, da ćete danas biti neko drugi, neko veći, da nećete biti samo biračko tijelo, već prvo ono od krvi i mesa, sa željama i potrebama, da nećete biti samo nečiji tariguz kad taj tamo listić završi na deponiji, da ćete biti ljudi, koji zaslužuju poštovanje i život od svojih prstiju, svog uma i srca.
Zar vam ne smeta što je to sve tako? Što su vam to uradili; da budete bezvrijedni, a vrijedite. Da budete ništavni, a takvi niste. Da živite u mržnji i nezadovoljstvu. Da ste kovači svoje nesreće, dok neko drugi, tamo dalek i nikako vaš drži usijano gvožđe. Da su vas ubijedili da baš tako treba, mora i da budete zahvalni na mrvicama. Djeco, vi ste veliki i zaslužujete više od ostataka sa nečijeg stola, od bačenih kostiju i otpadaka, zaslužujete više od pocijepanih patika i praznih džepova, zaslužujete više od tužnih misli i nezadovoljnih dana, sedmica i godina, zaslužujete mnogo više od prazne radne knjižice i pečata sa biroa, mnogo više od neostvarenih želja i nedosanjanih snova, mnogo više od poroka, jeftine zabave i crnog ispod nokta, mnogo više od loših zuba, neliječenih bolesti i duše za koju nema melema. Djeco, vi zaslužujete svjetlo na kraju ovog tunela.
Ali, promjene su u vama. Zašto ćutite, zašto ste zaspali. Zašto samo nijemo gledate dok život prolazi pored vas? Zašto samo nijemo gledate kako vaši vršnjaci već danima udaraju u šerpe, gaze kilometre i prozivaju vlast preko Drine. Zašto je njima njihov život bitniji, dragocjeniji. Zašto su oni solidarniji ili hrabriji od vas. Ili ih možda samo manje mrzi da izađu na ulice. A živog blata je ovdje kao i tamo, ako ne i više.
Zašto ste postojani u toj svojoj apatiji kao profil na novčiću i tvrdokorni u tom svom beznađu, a nada je u vašim rukama. Bar njen početak, bar onaj prvi damar kad ćete izaći, stati pred svijet i pustiti glas. Pokazati da mislite, promišljate, da znate i za zadovoljstvo, sigurnost, da želite. A želje su velike, kad si mlad. Ne postoji granica za njih, šengen, ni kavez.
Zašto onda ćutite, zašto su naše ulice puste, zašto na njima nema vaših udruženih koraka koji će pokazati da je mladost zaista najljepše doba. I najhrabrije. Gdje su naši studenti, za koji se važniji ispit od sopstvene budućnosti spremaju. Gdje su naši učenici, kojima nameću vjeronauke, molitve, slobodni petak, kojima obećavaju takav raj, kao da se od vjere živi. Zašto dozvoljavate da vas gaze?
Zar vam nije došlo do grla? Zar ovdje život ne liči na sve osim na život? Zar ovdje, u ovoj na slikama prelijepoj BiH, nije previše svega ružnog, a tako malo onoga o čemu ste sanjali i maštali. Zar još niste shvatili da život nije ni san ni mašta, već ovo što promiče pored vas, što vam bježi, ostavlja samo gorak ukus u ustima, što ne uspijevate da upoznate, da spoznate i ono čega sutra neće biti.
Zašto ćutiš, omladino bosanska, kad imaš toliko toga za reći? Zašto ćutiš kad ti je tijelo puno otrova, kad su ti oteli sve što se oteti može, i više od toga, i ne prestaju. Zašto ćutiš i šta čekaš? Kad će biti taj dan kad više neće moći, kad će biti previše. Taj dan kad ćeš izaći i početi da se boriš za sebe, pa makar ta borba bila uzaludna, pa makar te tukli, pripisivali te neposlušnost, pa makar te još više izdali.
Kad će biti dovoljno loša vlast ili dovoljno loš dan. Kad će ako to nije danas. Ako to nije ovo što imate danas. Ko to nije sve ono što nemate danas, pa ni sutra, ni uskoro. Kad će neko drugi da nam bude kriv za sve, da čekamo starije, da čekamo mlađe, a mi smo tu između, dovoljno mudri i dovoljno blesavi i nesputani da bar pokažemo zube, da pokažemo da nismo stado, da nismo ničiji robovi, jeftina radna snaga, ako nam se posreći, da nismo ničiji piuni, sitni potrčko i prodane duše. Da pokažemo da zaslužujemo dostojanstven život.
Bosanske ulice su spremne, odavno. I čekaju na nas.
