Već je 1:47 PM i ja već polako zaboravljam da je ova iluzija spasa još jedna farsa kojom bojim noći dok mi se ne zanoći.
Je*eš rime, al’ nešto ovdje mi stvarno ne štima.
Tako ne boli ovo prebacivanje boli moje sebe na jednog tebe, ali tako mi ovo 1:51 PM govori da si ti još jedna varka ovog sumraka. Tebi nije stalo do ovog što boli. Ti ga samo koristiš zbog ovog što zna da voli.
Doći će možda već sutra u ovo PM doba neko ko će znati ljepše da vara i opsesije stvara. A možda i ostanem sama. To je valjda skroz normalna pojava za čovjeka.
Samo…
Imam jedan problem.
Koliko izdaja čovjek može da podnese prije no mu se duh učahuri u strahu od svijeta i svakog iluzornog lijeka? Jer, nije ovo meni prvi put da sam u 1:55 PM sama i ostavljena. Ovo mi je treća noćna sreća. Tri puta sam se zaje*ala. Tri puta nije šala i ja se ni glumački više ne smijem.
Jer nije smiješno igrati se sa boli.
Smijeh je za igru tijela u vrckavom mraku. Smijeh je za melemisanje dosadnog dana ljubavi. Smijeh je za Molijera i tvrdičanstvo života. Za sve, al’ ne za igralište tuge.
Mada…
Sad je već 2:01 PM i sad sam kofol odlučna da poslije još samo jednog dima, legnem na kauč i odem u novi dan gdje je biti sam stvar odluke i PM principa.
Samo…
Imam jedan problem.
Da li zaista iko bira da bude sam iz principa ili smo svi mi samo izdani i neizliječeni? Ostavljeni onog trena kad to nismo mogli podnijeti? Razočarani baš na petak 13? Povrijeđeni kad smo samo htjeli biti obični, grešni i neusamljeni?
A već je 2:05 PM i mislim se…
Kad bih išta ikad napisala da nisam bila tužna?
Je*e to što je samoća drugarica slovu, a slovo k’o slovo…
Njemu je i izdaja lijepa riječ.
Pa idi, ti, u PM. Izdaj i odaj moju bol svijetu.
Meni ostaje još mnogo PM-ova i slova da bojim noći dok mi se ne zanoći.
Autorka je tekst originalno objavila na blacksheep.rs,
a naslovnu fotografiju preuzela sa photobucket.com.
