Bolno svjedočenje iza kamere
Navikao sam da budem iza kamere. Onda je došao 11. oktobar. Fotografisao sam bombardovanu kuću. Kuća se nalazila u blizini ulice gdje sam živio zajedno s svojim roditeljima, dva brata i sestrom.
Čuo sam ekspoloziju i shvatio da je i moja kuća bombardovana. U trku sam već shvatio da je srušena do temelja.
Čitav svijet je utihnuo u jednom trenutku. Nisam ništa osjećao. Boje su nestale. Tišina je zavladala. Pokušao sam da dozovem braću, ali sam znao da se nalaze ispod ruševina. Onda sam čuo majčin glas i pomislio da i dalje postoji nada na ovom svijetu. Uspio sam da je izvučem ispod ruševina. Ona je jedina preživjela. Nikada nismo našli tijelo moje sestre.
Napustio sam svoju ženu i djecu i otišao sa juga Gaze do al-Shifa bolnice da budem uz svoju ranjenu majku. Ja sam tijelo bez duše. Rijetko pričam sa svojom djecom – poneki kratki poziv u toku dana. Radim non-stop. Dio sam tima od šest fotoreportera koji žive i rade zajedno u prostorijama bolnice.
Ujutro izlazimo da fotografišemo posljedice bombardovanja od sinoć. Opasno je biti na ulicama. Svom timu dajem sedam minuta van bolnice prije nego što se opet vratimo unutra. Briga za njih me nikada ne napušta.
Sada je najvažnije da usmjerimo snage na izvještavanje o svemu što se događa. Mi iz tima ne jedemo i spavamo samo nekoliko sati u toku noći. Jedemo datule koje nam daju snagu jer imaju mnogo šećera.
Ne osjećam ništa. Ja sam mašina za rad.
Izvor: The Economist
Prevod: Iris Janković
