Iz sobe se čuje plač. Postaje sve glasniji.
U tom plaču čujem samo jedno – mama, trebam te.
Probudila se. Gladna je. Upiškila se. Uplašila se. Želi da me zagrli.
Govorim mehanički, jer se “mehaničarima” i obraćam!
Sve češće u javnost nos promoli priča “dobila sam otkaz kada sam ostala trudna” ili “morala sam da obećam da od trudnoće nema ništa u narednom periodu”.
Sve češće slušam priče svojih koleginica koje kažu da šefu nije bilo pravo jer su javile da ne mogu doći na posao – dijete se razboljelo.
Probudila se. Gladna je. Upiškila se. Uplašila se. Želi da me zagrli. Treba me! Govorim mehanički, jer se “mehaničarima” i obraćam!
Pa kakvi ste to ljudi?
Priča Banjalučanke Mirjane V. me dotakla. Uvrijedila. Ponizila. U privatnoj firmi radila je godinu i po. Poslodavac joj je na svaka dva mjeseca produžavao ugovor. Može mu se. Onda mu je javila da je trudna. On je njoj javio da je dobila otkaz. Tačnije nije joj produžio dvomjesečni ugovor. Istina, “ljudski” joj je rekao da mu se javi kada se ta “epizoda” u njenom životu završi.
Mirjani su bile vezane ruke jer nije imala na osnovu čega da ga tuži. Sa zebnjom je čekala dijete. Čime hraniti? Kako plaćati račune? Kako kupiti sve što bebi treba? A treba joj mnogo. Kako se ponovo zaposliti u tom stanju, jer je opštepoznato da poslodavcu ne smijete da pokažete ni da ste se malo bolje najeli, a kamoli da vam stomak raste zbog novog života?
Nama prirodne stvari uopšte nisu prirodne. Zato u tim momentima čovjek zaboravi na ljubav, jer ga brinu ovozemaljski jadi. Bosanskohercegovački jadi!
Priča Banjalučanke Mirjane V. me dotakla. Uvrijedila. Ponizila. U privatnoj firmi radila je godinu i po. Poslodavac joj je na svaka dva mjeseca produžavao ugovor. Može mu se. Onda mu je javila da je trudna. On je njoj javio da je dobila otkaz.
A puna su nam usta pronatalitetne politike i one junačke “djeca su vojska najjača”. Gledam silne konferencije beba. A tamo majke, jedna do druge nezaposlena. Promovišemo porodicu, preponosni smo na svoju priču. Višečlane porodice su naš ponos… O, kako smo samo slatkorječivi.
I puf. San je čudo, maštanja vas odvedu daleko. U neke bolje krajeve. Ali, katkad morate i da se probudite i vratite u stvarnost. A stvarnost je takva kakva jeste. Faktografski: pogledajte demografsku sliku, sve smrtovnica do smrtovnice, a rodni listovi postaju sve žući.
Tek u ponekom danu zablistamo pa kažemo da je za 24 sata rođeno 20 beba. Kao potkraj prošle sedmice u Banjaluci. Bogatiji jesmo, samo to malo ko cijeni. Jer, te bebe, poslije tog dana, odu kući… Da rastu… A rastu i njihove potrebe. Majka je nezaposlena i čeka da prođe “epizoda”, a država ne pita. Samo im oko tog još nejakog vrata, na izlazu iz porodilišta, okači tablu s natpisom “već sad si dužan 2.400 KM”.
BiH je najbolja u konstatacijama i statistikama. Oduzimanje nam najbolje ide. Pa brojimo “odlivene”, brojimo umrle, brojimo one koji su danas dobili otkaz… Na kraju ćemo konstatovati i statističke greške, među kojima su oni koji ostaju.
A puna su nam usta pronatalitetne politike i one junačke “djeca su vojska najjača”. Gledam silne konferencije beba. A tamo majke, jedna do druge nezaposlena. Promovišemo porodicu, preponosni smo na svoju priču. Višečlane porodice su naš ponos… O, kako smo samo slatkorječivi.
Jesu li i od vas tražili da birate između posla i porodice?
Jeste li, zarad plate, rekle: “Porodica? Ni slučajno mi nije u planu. I muža ću ostaviti, ako treba”.
Broj pritužbi diskriminisanih žena nije mali u organizacijama koje se bave ljudskim pravima. Tako su, osim ovog prvog pitanja, zabilježena i odugovlačenja kada su u pitanju zaključivanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Što je najtužnije, ovo je u skladu sa zakonima. Poslodavac vam ne produži ugovor, kao i Mirjaninom slučaju, pa su vam ruke vezane.
I koliko “mirjana” brojimo u RS i BiH?
Srećom, sposobne smo da se i tokom “epizode”, a i nakon nje snađemo. Jer, svaka majka će učiniti sve da prehrani dijete. To vam je zakon prirode, a ne Zakon o radu.
Jesu li i od vas tražili da birate između posla i porodice? Jeste li, zarad plate, rekle: “Porodica? Ni slučajno mi nije u planu. I muža ću ostaviti, ako treba”. Broj pritužbi diskriminisanih žena nije mali u organizacijama koje se bave ljudskim pravima.
U mom CV-u, možda ne pametno, ali prijeko potrebno stoji – od majčinstva, za mene, ne postoji ništa važnije. Možete da volite bilo koga. Ali dijete ćete voljeti posebno. S tim se ne poredi ništa. Možete da želite bilo šta. Ali, na kraju radnog dana dijete ćete poželjeti najviše. Možete da patite za bilo čim, ali briga i patnja zbog i za djetetom su uvijek iznad svih drugih briga i patnji. Možete da volite posao, ali onaj najvažniji čeka vas kod kuće. Novac je potreban, ali isto tako potrebni su i zdrav razum, sreća i onaj osjećaj ispunjenosti. Tada smo i produktivniji.
Srećom, sposobne smo da se i tokom “epizode”, a i nakon nje snađemo. Jer, svaka majka će učiniti sve da prehrani dijete. To vam je zakon prirode, a ne Zakon o radu.
Biti majka, sad se obraćam državi i poslodavcima, moj je najvažniji posao! Moja najvažnija obaveza!
