Prijava
Lola Magazin
  • FEMINIZAM
  • PORODICA
  • ZDRAVLJE
  • ZABAVNIK
  • SEX
  • AKTUELNOSTI
  • ŽIVOT
  • KOLUMNE
  • AUTORKE
Čitanje: Šta je to što ženu tjera da drugoj ženi kaže da je glupača?
Podijeli
Lola MagazinLola Magazin
Font ResizerAa
  • FEMINIZAM
  • PORODICA
  • ZDRAVLJE
  • ZABAVNIK
  • SEX
  • AKTUELNOSTI
  • ŽIVOT
  • KOLUMNE
  • AUTORKE
Pretraga
  • FEMINIZAM
  • PORODICA
  • ZDRAVLJE
  • ZABAVNIK
  • SEX
  • AKTUELNOSTI
  • ŽIVOT
  • KOLUMNE
  • AUTORKE
Loguj se Prijava
Zaprati Lolu
© 2022 Lola
Lola Magazin > Blog > Uncategorized > Šta je to što ženu tjera da drugoj ženi kaže da je glupača?
Uncategorized

Šta je to što ženu tjera da drugoj ženi kaže da je glupača?

Brankica Rakovic
Objavljeno 17/03/2014 7:37
Brankica Rakovic
Podijeli
Podijeli

Već neko vrijeme pišem. Što na blogu, što na Loli. U tom mom skromnom stažu došla sam do zaključka koliko se osjećamo zarobljenim. Koliko nam se toga nameće i koliko je to ljudima zapravo dosadilo.

Kada sam napisala prvi tekst koji je objavljen na Loli, o tome kako se ne volim da se pretjerano šminkam, stotine žena su kliknule lajk i stidljivo napisale kako im je drago da nisu jedine. Neki muškarci su povikali: „Konačno!“.  Ja sam smatrala da je to nešto sasvim normalno i obično, da se ni po čemu ne izdvajam od stotine drugih žena dok me pojedine zagovornice bronziranja i matiranja nisu javno napale. Bilo je tu pokušaja uvreda, od toga da sam dečkić, do toga da sam neodgojena (?) jer ne volim da se dotjerujem po njihovim mjerilima.

Kako bismo sada zaustavili svaku polemiku, ja nemam apsolutno nikakav problem sa šminkanjem. Ne smetaju mi ni žene koje svakodnevno nose vještačke trepavice, obrve, usne, nokte i sve ostalo. Samo sam željela reći da ja ne želim svaki dan da na sebi nosim toliko toga vještačkog, ali da bi svako od nas trebao biti ono što želi.

Preporučeno

“Nasilje u školama postaje ozbiljan problem” U Bijeljini 30. oktobra protest nastavnika iz cijele Srpske
Kešanski: Prošle nedelje srce mi je obilno krvarilo nekoliko puta
Ivana Brkljačić o Buntiću: “Nasilje se mora osuditi, ali moramo se svi pitati…”

Ono što su me taj tekst i reakcije koje su nakon njega nastupile naučio je da nasilje nikada ne prestaje i da je uvijek riskantno da budeš drugačiji. Ja ni po čemu nisam drugačija, niti bih rekla da se ističem u gomili. Sasvim sam obična i prosječna tridesetogodišnja žena. Sa svojim obavezama, problemima i nadanjima. Ali, određenoj grupi ljudi u tom momentu sam bila drugačija. Njihova potreba da me ponize me zaprepastila. Njihovi komentari su me naučili neke veoma važne lekcije:

  • da nikada čitaocima svojih tekstova ne objašnjavam šta sam zapravo htjela da kažem
  • da ružne komentare nepoznatih ljudi ne doživljavam lično, čak ni kada su mi lično upućeni
  • da su nasilnici uvijek glasniji i da obično dolaze u hordi

Podsjetilo me sve to na djevojčicu koja bi u školu došla sa ogromnom plavom mašnom dok su sve druge djevojčice nosile roze, i na podsmjeh kojem bi bila izložena zato što nije ista. Ja u školi nikada nisam bila žrtva nasilja. Nikada nasilnicima ne bih dozvolila ni da mi se približe, a oni koji bi pokušali bi obično odlazili podvijenog repa. Nasilnik osjeti da se plašiš i onda tvoj strah koristi protiv tebe.

Svi mi koji pišemo djelimo sebe sa vama koji čitate. Ponekad podijeliš neke nesigurnosti kako bi nekome bilo lakše da se bori sa svojima. Ponekad prosto kažeš nešto o sebi, a ponekad kritikuješ. I svaki put izložiš sebe. Svaki put kada napišeš ti si kao djevojčica sa velikom plavom mašnom koja stoji na početku hodnika i čeka ili aplauz ili da je neko odgurne i podbode laktom u prolazu.

Iza tastature i ekrana svako može da bude hrabar da ti kaže šta želi, a ti pri tome nemaš vremena, a ni načina da mu odgovoriš i da ga na vrijeme zaustaviš, pa ga pustiš. Neka misli da je pobijedio, jer se sa takvima svakako nikada nisi ni želio takmičiti.

Priznajem da je meni prvi put bilo jako teško. Priznajem da sam tada prvi put pomislila kako se osjećaju ljudi koji su svakodnevno žrtve izrugivanja. Kako se osjećaju djeca čija samosvijest nije dovoljno razvijena i koliko to sve utiče na njih.

Nažalost, nasilje na internetu je nemoguće spriječiti, kontrolisati ili na njega uticati. Možemo se truditi da svoje mišljenje iznosimo na civilizovan način. Možemo se truditi da ne vrijeđamo. Možemo pokušati razmisliti o tome kako naše riječi utiču na druge ljude prije nego što ih napišemo.

Daleko od toga da mislim da svako mora apsolutno da se slaže sa onim što napišem. Pa ni ja se ne slažem sa svim autorima koje čitam. Daleko od toga da mi morate ostavljati samo srca, puse i da mi milujete ego. Uvijek volim da pročitam i kritiku, sugestiju, komentar i mišljenje koje je drugačije od mog, jer prosto možda ponekad nisam ni u pravu.

Bila sam prinuđena da jednoj grupi na fejsbuku koja je podijelila moj tekst koji se ticao nekih osjećanja vezanih za rat i gubitak oca, prijetim policijom jer su komentari koje su poticali bili na granici krivičnog djela. Bilo je tu raznih opisa i želja, od toga da se smijem sa bandere do vrijeđanja na nacionalnoj osnovi. Ali onako, brutalno! Moj tekst tada nije vrijeđao nikoga, niti je omalovažavao bilo čije žrtve. Ja sam oduvijek bila pacifista. Porazila me i uplašila mržnja kojom su me obasipali.

U poređenju sa tim, nazivanje mene dečkićem je dječija igra. No, to ne mijenja činjenicu da onaj koji ostavlja uvrjedljive komentare drugim ljudima treba da pogleda u svoju dušu i vidi šta se tamo nalazi. Šta je to što ženu tjera da drugoj ženi kaže da je glupača, gorštakinja, muškarača, neuredna, aljkava, a da je pri tome nikada nije ni vidjela? Šta je to što te toliko isprovociralo u tekstu u kojem ja kažem da ne volim brokoli i da češće nosim patike od štikli?

I zato je ljudima dosadilo. Dosadilo im je da su ovi koji su uvijek „mejnstrim“ najglasniji i najbahatiji u nametanju svojih životnih ciljeva nama kojima je jedini cilj da živimo slobodni i srećni. Koji nećemo da živimo po tuđim pravilima. Koji ne možemo da se zaplašimo. Koji se ne bojimo da kažemo šta nas tišti i da se ne plašimo da ćemo time nešto izgubiti jer sve što nam je najvrijednije nosimo u sebi.

TAGOVANO:Internetjelena despotnasiljevrijeđanjezlonamjerni komentari
Podijeli članak
Twitter Email Kopiraj link Štampaj
Autor Brankica Rakovic
Follow:
Kada biste život u njegovim najradosnijim izdanjima zamišljali kao žensku osobu, mogli biste da ga zamislite u liku Brankice Raković
Prethodni članak Drago mi je što su boje mog djetinjstva bile takve da sam imala ulicu prije tehnologije.
Sledeći članak Zašto mrzim nedjelje
Poslušajte novu pjesmu Zdravka Čolića, tekst i muziku pisao Dino Merlin

Zdravko Čolić objavio je danas novu pjesmu "Proljeće za ljubavnike" koja je…

2 min za čitanje
Ispovest Marije Šerifović o borbi za majčinstvo: Moj doktor je porađao kraljevsku porodicu u Velikoj Britaniji

Marija Šerifović je u decembru 2023. godine, uz pomoć surogat-majke, dobila sina…

6 min za čitanje
5 stvari koje trebate pitati svoju majku za dublje razumijevanje sebe

Majka je jedna od najvažnijih životnih figura. John Bowlby, osnivač teorije afektivne…

9 min za čitanje
Počela je sezona krpelja: Evo kako ga pravilno ukloniti iz kože

Sezona krpelja je počela. Iako su često neprimjetni, krpelji mogu prenijeti ozbiljne…

2 min za čitanje

Slični postovi

FEMINIZAMIZDVOJENO

Slučajevi femicida sve češći, a nasilnici bez adekvatne kazne: 183 života u regionu ženama oduzeli partneri

Autor Lola Magazin 3 min za čitanje
Uncategorized

Priča iz trećeg ugla: “Nemoj me tući!” kao jedini zvukovi iz stana pored

Autor Redakcija 7 min za čitanje
Uncategorized

Čujete li često: “Sestro, ala bih ti ga zavuk'o”?

Autor Redakcija 9 min za čitanje
Lola Magazin
  • Kontakt
  • Impressum
  • Prava korišćenja
  • Kontakt
  • Impressum
  • Prava korišćenja

© Prava zadržava Lola Magazin

Pozdrav od Lole!

Prijavi se ako možeš