”Šta da obučem?” na tren mi pada na pamet to vječito žensko pitanje. ”Hm, hajde iskombinovaću ove hlače, mada opet nemam majicu. Bože, stvarno nemam šta da obučem.”
”Kako nemaš”, u isto vrijeme dolazi sa druge strane, ”zar ne vidiš krcat ormar?”
”Ma da, u pravu si”, kapituliram, ”ima stvari koje nisam nijednom obukla, samo kukam bezveze.”
Pronalazim čarobnu kombinaciju i navlačim je na sebe. Starke, farmerice, rokerica, par kapi eteričnog ulja za prvu čakru koje pravi moja čarobnica Svjetlana, jer parfeme više ne koristim, ruž na usta, malo maskare.
Ah, poslije samo nekoliko trenutaka onog crva nezadovoljstva zbog nove garderobe koja mi je suštinski potpuno nepotrebna, gledam se u onom što sam iskombinovala u ogledalu. Čista mi je kosa i to obožavam. Lijepa sam.
Osmijeh se navlači na lice sve sa mišlju ”Eto, jesam li ti rekla da imaš sve? Ionako je sve na tebi ono IZNUTRA.”
”Da, jesi, priznajem, ali znam i da je trening.” Mentalna aritmetika svaki dan koja mijenja misao koja nam je usađena, onaj dosadni obrazac da nemamo dovoljno, da bismo mogli izgledati bolje, željeti više, biti više.
E zato se stalno moramo podsjećati početka.
Imamo sve u svakom trenutku.
Već u sljedećem pokretu otvaram svoju tajnu kutijicu u kojoj čuvam novac, jer ukoliko mi je u novčaniku, potroših sve. Ovako, koliko uzmem, toliko nagona za trošenjem sebi priuštim. I ne, nije iz cicijaštva ili štednje, već iz discipline. Bilo je dana kada sam nepotrebno i nekotrolisano, potpuno bahato, rasipala tu divnu Božansku energiju.
Bila sam potpuno nesvjesna novca i njegovog značaja, međutim to nije više slučaj. Skužila sam da prema njemu trebaš imati poštovanje i na neki način slobodu, jer inače si stalno u potrazi, stalno u kombinaciji, grču, minusu. I to je bio žestok trening, da vam iskreno kažem. Borba da promijenim način kako, koliko i na šta trošim. Ali, nekom drugom prilikom o tome.
I dok brojim koliko strpati u novčanik, u jednom trenu ubacujem 20 KM više nego što je planirano.
”Za ŠTA će ti Sanda?” čujem glas.
”Pa ne znam, neka se nađu” tipičan Balkanski odgovor, ali u isto vrijeme OSJEĆAM da ih trebam ponijeti. Zatvaram novčanik, nabacujem torbu na leđa, pogledam se još jednom u ogledalo, palim muziku na mobilnom i stavljam sluške u uši. Čaroban vikend može da počne.
Uzimam kesu sa smećem koju sam noć prije prislonila na ulazna vrata stana da bacim. Ako sebi tako ne stavim pred nos, zaboravih, šta da vam kažem.
I tako sve sa tom kesom u polu razdraganom skoku sa muzikom koja me okružuje, silazim niz stepenice, sa stepenica na ulazna vrata haustora, iz haustora se krećem prema kontejneru. Pogled mi je uperen u pod, gledam da se ne spotaknem i tek kada sam stavila stopalo na trotoar koji vodi do kontejnera, podigoh pogled.
U momentu se zaledih od prizora. Muk u meni, čini mi se, kao vječnost.
Vidim ga.
Plavo-sivi duks, tamne neke hlače, staro, istrošeno biciklo pored njega na čijim točkovima vise gajbice prepune kesa nekog navučenog otpada. Sijeda glava. Traži Sveti gral po smeću. Slamku spasa. Moje i vaše otpatke.
O majko mila, ne ovo, ne sad.
Na tren sam preskočila korak razmišljajući da li da odšetam do auta i tu svoju kesu bacim negdje drugo, jer kako ću sad ometati? Kako sada da priđem kraj njega i ubacim svoju Nine West kesu u kontejner? Odjednom me sramota.
Nastavljam ipak, ali osjetim kako me preplavljuje tuga i nelagoda svuda po tijelu. Nemoj praviti bauk od ovoga, čovjek je i ponašaj se tako, pokaži poštovanje, čujem glas odnekud.
”Izvinite molim vas”, govorim mu tiho iza leđa, “evo ja ću kratko da vam ne smetam.”
Stajem mu uz bok i ubacujem kesu u ljudsku rupu odbačenih stvari, potrošenih i nepotrebnih. Okrećem glavu i ugledam predivan osmijeh, zaraslu sijedu bradu i lice opaljeno suncem.
”Joj, izvinite vi što sam ja zabrnao”, odvrati stidljivo šaleći se ne bi li umanjio neprijatnost.
On se MENI izvinjava.
O tugo moja, puknuće mi grudi.
”Ma nemojte se izvinjavati, evo neću ja smetati” i klimam glavom u znak pozdrava. Okrećem leđa i polazim prema autu. Međutim, nakon samo dva koraka sijevnu meni posred srca.
Vrati se nazad, nisi završila.
Okrećem se kao robot, vidim da je on već zabio glavu i nastavio prebirati ne bi li pronašao nešto vrijedno, komad kruha što mu možda danas život znači. U dva koraka sam se nacrtala ispred njega i počela glasno govoriti kao dijete koje je sramota što se obraća strancu.
”Izvinite, da li ću ja vas uvrijediti ako vam ponudim nešto novaca?”, odjednom utišah.
Klanjam ti se čovječe.
Klanjam se jer si veći od mene.
On diže ruku, stavi dlan na srce i reče ” Kako ćeš me dijete uvrijediti? Meni svaki dinar znači” mirno i sasvim dostojanstveno odgovara.
U tom momentu sam već držala dvadeset konvertibilnih maraka. Onih dvadeset. Onih koje mi je nešto reklo da ponesem. One koje bih ja potrošila ubudale na glupe sitnice koje mi vjerovatno ni ne trebaju. I onih bez kojih ću preživjeti i ne, nije puno, i da su zadnje, neka su. Imam. Biće.
”Evo, izvolite od srca”, pružam ruku.
Molim te, nemoj da me odbiješ.
Nemoj, čovječe, jer ću se raspasti.
I nije. Prihvatio ih je, klimnuo glavom, rekao ”hvala” i nezgrapno ćušnuo u džep zgužvan novac. I u tom trenutku kada su nam se naši pogledi sreli, po ko zna koji put vidjela sam Istinu.
Tako je kako je.
I tu nema ničeg lošeg.
Ja, Sanda Mešinović i ti koji ovo čitaš, ne možemo pomoći svima.
Ali mogu pokušati. Svaki dan. I uošte nije bitno kako, jer sve je energija, materijalno ili nematerijalno, novac ili topla riječ. I znate još šta?
Nije on taj koji se meni treba zahvalivati, ne. Ja sam ta koja treba kleknuti na koljena i pognuti glavu pred njim, jer mi je u tom trenu kada su se naši pogledi sreli, pokazao ono najbitnije.
Hvala nebu.
Hvala na zdravlju.
Hvala na živim roditeljima.
Hvala što mogu pomoći.
Hvala na svemu što imam.
Blagoslovena sam.
Jer u ovom trenutku ja IMAM sve.
P.S. Danas je Veliki petak. Dan kada je Isus Hrist, sin Božiji, umro za sve nas. Umro je da bismo mi umrli jedni za druge.
P.S.S. Pozivom na broj 1457 darujete 1 KM za Sofiju,
Pozivom na broj 1458 darujete 1 KM za djecu oboljelu od hemofilije,
Pozivom na 090 290 013 darujete 1 KM za transplataciju bubrega malog Milana.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda.
Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj Red.
