Uprkos tome što vjernici ne mogu dokazati postojanje onoga u što vjeruju, oni i dalje čine veliku većinu stanovništva i htjeli mi to priznati ili ne, dominiraju svijetom. Lično nemam ništa protiv ijedne religije, ali imam protiv toga da me se pokušava promijeniti i ubijediti u njihove ideologije. To bi bilo sasvim korektno, da se svakoga dana, na svakom mjestu ne susreću ateisti i vjernici i moraju raditi zajedničke projekte, donositi odluke, birati i biti izabrani, ali i vjenčati se. E to je već problem.
O tome koliko religija ima upliva u sve životne tokove, ne moram napominjati. Dovoljno je reći kako su vodeće političke opcije usko i blisko vezane za vjerske institucije, što direktno boji društvo religioznim bojama. Ali o tome drugom prilikom. Poenta priče je u tome da svaki put kada se sretnu negdje ateista i vjernik oni počnu razgovor, koji završi tezom kako Bog ipak postoji, ali ateista to ne priznaje. Kad se još desilo da to završi spoznajom vjernika da vjeruje u nebulozu? Nikad i neće, jer već u startu ovog teksta, svako ko vjeruje je pomislio “Šta ona misli?”
Mislim da je sasvim apsurdno i pogrešno i nedopustivo u konačnici na više nivoa da se meni diktira i nameće mišljenje. Makar ono bilo i od voljene osobe. Ali kako uopšte vjenčati se, ako ja neću u crkvu, a on neće mimo nje? On koji vjeruje da je brak najuzvišeniji čin koji Bog blagoslovljava i ja koja bih mogla ući u crkvu čisto radi njega. Ali je pitanje trebam li, jer nije li to direktno kršenje svojih pravila i uvjerenja, zarad nečije ljubavi? Zašto se recimo on ne bi zadovoljio samo opštinskim vjenčanjem? Zato što je vjernik i što je religija uvijek pobjeđuje, dok se ateista nađe negdje u sredini preispitujući ono na šta je pristao, kršeći svoja uvjerenja.
Kad se još desilo da to završi spoznajom vjernika da vjeruje u nebulozu? Nikad i neće, jer već u startu ovog teksta, svako ko vjeruje je pomislio “Šta ona misli?”
Brak ovakvih dvoje ljudi nakon vjenčanja postaje još komplikovaniji. Vjernik želi krstiti dijete, ateista logično ne.
Vjernik želi odgajati dijete u religoznom duhu, a ateista mu želi dati slobodu da bira onda kada bude sposobno da odluči. Sa 18 godina.
Ne vidim smisao u tome da se nekome nešto nameće, jer to što si ti vjernik apsolutno ne znači da bi i tvoje dijete to moralo biti. Nije to genetski naslijeđeno, to je prosto stvar odluke, izbora i stanja svijesti.
Ali ne, kako to objasniti nekome čija mama misli da se tako treba. A ta ista će biti baka djetetu, koje ja trebam roditi. Nije li to previše vanjskog uticaja na nekoga ko je dijelom i moj? Religioznost je toliko ukorijenjena u naše društvo da se podrazumijeva. Na stranu sve zajedničko što vi i partner možete imati, ako se razlikujete po tom pitanju, vi ste u ozbiljnom problemu, čija ozbiljnost varira u zavisnosti od stepena njegove religioznosti. Vi pak sa druge strane ne možete stepenovati ateizam. Prosto ne vjerujete i tačka.
Ne vidim smisao u tome da se nekome nešto nameće, jer to što si ti vjernik apsolutno ne znači da bi i tvoje dijete to moralo biti. Nije to genetski naslijeđeno, to je prosto stvar odluke, izbora i stanja svijesti.
Ja se ne želim vjenčati u crkvi, jer ne osjećam pripadnost nijednoj religiji.
Ne želim roditi dijete i odgajati ga u bilo kojem religioznom duhu, jer vjerujem da je jedino što dijete može biti dijete. Bez ikakve polne, nacionalne, vjerske pripadnosti.
Ne želim biti dio haosa koji vlada u svijetu mimo svih ljudskih pravila.
Svijeta u kojem su ateisti primorani polagati zakletvu nad Biblijom na sudu.
U kojem su primorani ići u crkvu ili džamiju da bi sebi obezbijedili mjesto u političkoj partiji.
U kojem su toliko religiozni, navodno tolerantni da ne izlaze iz okvira svoje vjeroispovijesti. Ali to njima sve Bog dozvoljava.
Ateisti pak niko ništa ne dozvoljava, ali mu svako sve brani. Ko je pak on da se poziva na naučne dokaze o nastanku svijeta, kada je to sve zapisano u Bibliji?
Ja se ne želim vjenčati u crkvi, jer ne osjećam pripadnost nijednoj religiji.
Ne želim roditi dijete i odgajati ga u bilo kojem religioznom duhu, jer vjerujem da je jedino što dijete može biti dijete. Bez ikakve polne, nacionalne, vjerske pripadnosti.
Taj neko je osoba koja ima pravo na izbor, jednako kao što ste imali svi vi koji ste rekli da vjerujete.
Živite svoj život na način na koji je vama prihvatljivo, ali zašto osuđivati ateizam?
Nije li svaka religija tolerantna i sklona opraštanju?
Meni se lično ne čini tako, jer svakodnevno viđam i svjedočim njenim zloupotrebama. Žao mi je što je tako, ali tako je.
Zato neću da se vjenčam u crkvi, jer bi to značilo da po ko zna koji put neko ko je ateista pravi ustupak religioznoj osobi.
Neka ga neko religiozan napravi meni i živjećemo srećno do kraja života i svijeta.
Ovozemaljskog, jer svakako nijedno od nas ne zna šta nas čeka nakon smrti.
