Na početku
Prije neki dan sam sjedio u pekari, na doručku. To je jedna od onih novih, modernih pekara, što se u njima osjećaš kao da si negdje u inostranstvu i onim njihovim fensi Starbaks kafanama, gdje možeš dobiti sve osim kafe. Tako i ove moderne pekare, imaju sve osim hljeba.
Elem, sjedim ja tako i jedem svoj doručak, ne obraćam previše pažnju na svijet oko sebe. (Trpam tijesto u sebe.) Odjednom, u periferni vidokrug mi ulazi jedna starija gospođa, da ne kažem “baba” da se neko ne uvrijedi. Ustaje od svog stola, uzima svoj kišobran i kreće prema izlazu.
Pomislio sam u tom trenutku kako bi bilo itekako prikladno da ustanem i da joj otvorim vrata, jer je moj sto dva metra od izlaza, jer su gospođi ruke zauzete, i zato što bi to bilo ispravno sa moje strane.
Ali, dok sam se spremio da ustanem, kroz glavu mi je prošlo nešto što sam nedavno pročitao: “sve što jedan čovjek radi, čak i ako to radi da bi pomogao nekom drugom, motivisano je ličnim interesom.”
Da malo detaljnije razložimo tu tvrdnju, išla bi nekako ovako: ako osoba A učini nešto lijepo za osobu B, ona može misliti da to čini za osobu B, ali ona to ustvari radi isključivo za svoje dobro. Možda samo želi da se osjeća kao dobra osoba, ili želi da se pred drugima prikaže kao takav? Možda samo pokušava da zaradi koji poen u “konačnoj računici” kod Svetog Petra kako bi ga pustio u oblake?
U sredini
Odjednom, nisam bio 100% siguran koji su moji stvarni motivi. Da li je moguće da sam, podsvjesno, samo želio da otvorim i pridržim vrata bakuti kako bih se JA osjećao kao dobra osoba? Možda sam mislio da ću ovakvim činom postići da se osjećam kao neki “everyday Superman” koji spašava mačke sa drveća i prevodi starije preko ulice? Možda sam ovo želio da uradim kako bi drugi ljudi u pekari vidjeli i rekli “aaaww, kako dobra osoba!”
Možda sam, duboko u sebi, želio da me neko od njih snimi svojim pametnim telefonom, postavi na internet, da neki kvazinovinar to preuzme i pretvori u jednu od onih “Potez ovog mladića vraća vjeru u čovječanstvo” click-bait priča?
Onda sam sebi rekao “ko ga jebe, nije uopšte bitno koji su mi motivi. Uradiću to, i gotovo.”
Ali, onda sam uzeo u razmatranje drugu stranu priče. Šta ako se zbog tog poteza odjednom svi okrenu protiv mene? Jebiga, do maloprije smo bili dobri, nasmijao sam se svima kurtoazno dok sam nosio svoj tanjir sa četi… sa dva komada pice.
Možda će se gospođa uvrijediti zato što će pomisliti da sam pomislio da njoj treba pomoć zato što je u trećem dobu, da ne kažem stara?! Ako bi to primjetili oni pomenuti drugi ljudi u pekari, možda bi pomislili da nisam baš tako dobar lik. Možda bi pomislili da se previše trudim da izgledam kao dobar lik? To bi ih, sasvim sigurno, dovelo do razmišljanja da sam, pardon my French, šupak.
Možda (a ovo je najvjerovatniji scenario, s obzirom na “skitnica look” koji furam) bi gospođa pomislila da želim da joj otmem torbu?!
Na kraju
Vjerovatno nije ni važno koji su bili moji motivi. Bilo, prošlo. Nikom ništa. Ali sada pred sobom imam novu dilemu:
Ako kažem vama, čitaocima, da gospođi nisam otvorio vrata, pomislićete da sam šupak zato što nisam otvorio vrata.
Ako vam kažem da gospođi jesam otvorio vrata, pomislićete da sam šupak zato što se ovako javno samopromovišem kao neki Samarićanin.
I šta sam na kraju uradio sa vratima? Apsolutno mi ne pada na pamet da vam kažem.