Kosa mi je užasna jer sam je odmah nakon pranja zavezala. Šta drugo da radim kad je vrućina, a kose imam na pretek. Nasmiješim se dok vodim taj unutrašnji dijalog sa samom sobom. Dočekaju me moje krive jedinice. Pomislim ma otiću nekad i kod zubara da to pokušam ispraviti aparatićem. Uhvatim se da škiljim dok skeniram lice. Vrijeme je i za kontrolu dioptrije…Bilo, još prošle godine.
Dobro, nemojte vrtiti glavom, moj strah od medicinskih ustanova se graniči sa fobijom. Šta ću kad sam kukavica. Još smješnije, zaručnik mi je ljekar. Podignem majicu, osmotrim struk. Kontam da se nije desilo kakvo čudo preko noći pa da sam se probudila u tijelu Adrijane Lime. Jebi ga, Jelena. Više sreće drugi put, šapuću jastučići sa mog struka. Još je ljeto. Ako ovako dočekam sezonu slanine i suvog mesa, pa nabacim dodatne, neće biti dobro. Idem da vježbam, odlučna sam.
Ipak da prvo napišem tekst.
Vrzmaju mi se već danima rečenice po glavi. U PMS-u sam. Plačem i smijem se dva puta u jednom satu. Pojela sam svu čokoladu koju imamo u kući i komadić lazanja sinoć u deset. Mislim da se nikada nisam više sviđala sebi nego danas, uprkos svim nedostacima koje uočih jutros u ogledalu. Gledam neke stare slike i vidim izgladnjelu sebe, pa opet bucmastu sebe, pa normalnu sebe. Pokušavam da se sjetim da li sam bila zadovoljna tada. Ni blizu. Mislila sam da sam jako debela i kada sam imala pedesetak kila. Uvijek mi je negdje nešto smetalo. Još samo dvije, tri, pet kila i biću srećna.
Onda shvatiš da sreća nema ama baš nikakve veze sa tvojim fizičkim izgledom.
Unutrašnje zadovoljstvo takođe. Barem u mom slučaju. Iako je jako lijepo kad si zgodna i vitka i utegnuta. Ali jebi ga, lijep je i onaj kolač koji me doziva iz frižidera. Šalu na stranu. Iako se na meni pretjerano ne vidi, cijelog života sam morala paziti šta jedem ako sam željela da imam normalnu težinu. U porodici u kojoj gotovo niko nema zdrave prehrambene navike, a moja mama je vrlo često imala bolju liniju od moje, nije lako hraniti se zdravo. Opet šta je zdravo?
Toliko je danas savjeta. Izbaci ovo, ubaci ono. Blendiraj, seciraj, popij, progutaj. Vježbaj. Detoks voda, detoks hrana. Klice, mekinje (nije isto kažu). Zobene naravno, jer pšenične ne valjaju. Heljda, sejtan, zeleno, sirovo. Bez šećera, bez voća, bez hljeba, bez tijesta, bez glutena. Jebi ga (izvin’te me što psujem). Ćevapi – nikako. Štaaaaaa? Sve dam, ćevape ne dam!
U srednjoj školi sve moje drugarice bile su mršavice. Ja uvijek sa oblinama. One su meni zavidile zbog grudi, a ja njima zbog ravnog stomaka i vitkih nogu. Objašnjavala sam im da imati velike grudi i nije neka blagodat. Em što je gotovo nemoguće da nađeš odgovarajući grudnjak (oni sa pijace od deset maraka ne dolaze u obzir) em što te konstanto bole leđa. Otpadaju sve majice koje se nose bez grudnjaka. Haljine sa golim ramenima i leđima, osim ako volite da vam se vide djelovi grudnjaka. Većina kupaćih kostima. Silikoni su već druga priča. Ne treba ti ništa. Sve stoji. Koliko para mi prsate uložimo na adekvatne grudnjake i masaže, silikoni još dođu i jeftini.
Kad sam bila na drugoj godini fakulteta nabacim opet desetak kila. Posljedica obnovljene godine, šta li?! Tješim se svim i svačim. Baka me mazi, ja poslušno jedem sve što napravi. Krofne, pomfrit, pohovano, prženo. Vrlo brzo shvatim da mi je sve postalo malo. Prebacim se na dvopek, žitarice, piletinu, povrće. Oho, počnem da mršam. Drago mi. Sve mogu da obučem, pa mi čak i veliko. Stanem opet u neke stvari koje mi je mama znala kupiti na dječijem odjelu, dječija četrnaestka. Milina. Ufuram se u takav način prehrane, pa mi se još manje jede (realno, kad skoro ništa od toga što jedem ne volim). Toliko se iscrpim valjda i učenjem i dijetom i kafama i cigaretama, pa ni ne spavam. Sreću me ljudi pa pitaju jesam li bolesna, je li sve u redu? Što sam toliko smršala? Ne stoji mi. Nisu navikli. Em sam niska, pa još i sitna. Izgledam kao dijete.
E, jebite se ljudi ko bi vam ugodio!
Jedi kao Rihanna, vježbaj kao Beyonce. Sjetim se Kate Winslet. Realno, ja sam više tim Kate. Ali, evo, trideset mi je i konačno odlučih da budem Jelena. Bolje ikad nego nikad. Jelena voli da jede. I hoće da jede. I pastu i kolač. Ali, evo pokušaće da ne jede opet lazanje u deset uveče.
I vježbaću. Hoću, evo, čim završim ovaj tekst. Već je 11, a još nisam ni doručkovala. Ni to nije dobro. Statistika kaže da ću se zbog toga sigurno u toku dana prejesti. Na to sve popila sam nes, i to sa šećerom i mlijekom. Ne bih smjela.
Vode nisam popila ni približno koliko bih trebala, ali barem sam odolila porivu da doručkujem čokoladni kolač.
Aplauz za mene.
Vesela sam.
Valjda se i to negdje računa.
Kad pomislim da sam debela, sjetim se njega koji me jednako i grli i ljubi i voli. U rasponu veličina od S do L, čini da se osjećam jednako privlačnom.
A vratiću se ja opet, makar da budem „u sredini“.
Pisala bih, no bicikl me čeka, a i doručak će mi stići do ručka.
Oprostite nutricionist i treneri, ja sam izgleda izgubljen slučaj, ali se jutros baš nešto volim!
