Sve će ovo jednog dana biti juče.
Prođe neki sat u kojem te se ne sjetim.
Nekako kad si žena valjda ti je od rođenja predodređeno da si za nešto kriva.
Prvi put kada je taj tekst objavljen ja sam nekoliko puta plakala zbog onoga što ste mi napisali.
Neki od mojih posljednjih tekstova su bili o ljudima koji više nisu tu.
“Voljela bih da nikad ne promijenim prezime, je li ti to OK”, rekla sam odlučno gledajući u njegova leđa.
Ne znam kako je tamo gdje si ti.
Rađamo se slobodni. Nemamo ništa. Ni uspomene, ni sjećanja, ni nadanja. Mi smo kao prazan list papira.
Moj život i odrastanje činile su žene. Jake. Samostalne. One koje su morale same.
Nedavno mi jedan poznanik priča o svojoj djeci.
