„Priče o besmislu“ autora Hrvoja Polana, izložba je koja na jedinstven način govori o realnosti. U vrijeme vrhunca izbjegličke krize, ovaj fotograf se odlučio na fotografisanje prizora koji su šokantni, ali istovremeno i realni. Priče o besmislu, prikaz su besmislenosti ljudske patnje i nedostatka empatije. Nekima možda šokantne i pretjerane, ali ni u jednom trenutku neukusne, jer autor je kroz svoj objektiv fotografisao život, a on je nažalost takav. Surov, okrutan, realan i nemilosrdan.
Gledanjem ovih fotografija nemoguće je ne osjetiti tugu, žalost i sjetu. Naprosto se morate zapitati kakav je to svijet u kojem živimo? Koliko su djeca postala žrtve, a ujedno i karta pomoću koje se pokušava proći dalje? Nekoliko fotografija upravo prikazuje tu želju, posljednju nadu u rukama roditelja, koji svoju djecu dižu u vazduh, kako bi skrenuli pažnju na sebe i nužnost prolaska dalje.
Neizostavan dio svih fotografija, na koima su prikazana djeca, su velike suzne oči, koje sa sjetom gledaju kuda će to otići. Jedna od najupečatljivijih fotografija, koja pokazuje koliko je alarmantna postala situacija, jeste fotografija prepunog voza kroz čije se prozore ljudi još uvijek pokušavaju utrpati. Noge, ruke, torbe… Sve to visi kroz prozore vagona, jer mjesta je premalo, a ljudi previše. Tekst koji prati dio izložbe govori o tome kako Hrvatska nije bila svjesna stanja u kojem se nalazi, jer je ministrica Vesna Pusić rekla kako je situacija pod kontrolom te da očekuju dvije do tri hiljade izbjeglica. Međutim više od 10 000 pristiglo je tada. Svi oni tražili su samo jedno, mjesto koje mogu ponovo zvati domom.
Besmisleno je to kako je u ovakvim trenucima život mizeran. Kako je djetinjstvo prekinuto i kako gledate fotografije na kojima su ljudi suočeni sa najvećim mukama. Međutim, ono što daje nadu i vraća smisao životu jesu osmijesi ljudi. Njihova srčanost i vjera da postoji bolje sutra. Dječak sa protezom umjesto jedne noge, nasmijan je i stoji stabilno, kao da su mu obje noge zdrave. Ljudi uzimaju mrvice nade i grade svoje snove na njima. Niko im to ne može oduzeti. U tome se ogleda maestralnost Polana. Sve ovo smo mi zaključili iz njegovih fotografija.
„Priče o besmislu“ priče su života prepunog patnje, boli i straha od sutrašnjice, ali sa vjerom i nadom da će ona ipak postojati. Besmisao je, nažalost, stanje našeg društva, stanje cijelog svjeta u kojem jedni žive u izobilju, dok drugi preživljavaju. Ove priče možda navedu na razmišljanje barem nekoliko pojedinaca. Ukoliko uspiju, to će biti dovoljno za početak izgradnje ravnopravnijeg svijeta.