LjudiRadoznala Lola

Više od 30 godina te nema, a ti još uvijek živiš

Ja ne znam da li vi imate tog jednog pisca koji je u svojim djelima pisao vaše misli, kojem se uvijek vraćate i čija djela, svakim novim iščitavanjem, dobijaju neku novu formu života. Ja imam. On je umro tačno pedeset…

Brankica Raković

Ja ne znam da li vi imate tog jednog pisca koji je u svojim djelima pisao vaše misli, kojem se uvijek vraćate i čija djela, svakim novim iščitavanjem, dobijaju neku novu formu života.

Ja imam. On je umro tačno pedeset dana prije nego sam se ja rodila. Umro kao tijelo mu je napustilo svijet i ne može više da stvara. Ali on i dalje, evo već trideset godina živi kroz svoja brojna djela, kroz stihove u kojima tražimo odgovore na svakodnevne dileme, kroz poeziju i prozu za djecu, onu djecu u nama koju tako često zaboravimo.

mika antic

A bilo bi lijepo da je živ. Da mogu da ga upoznam. Kažem da sam sve pročitala što je napisao i zamolim ga da napiše nešto samo za mene. Petkom poslije posla, sjela bih u autobus za Novi Sad, došetala do njegove kuće, sjela na njegov prag i čekala ga da krene do kafane. Ćutke bih ga pratila do tamo i nijemo sjela za njegov sto.

 

“Čitaj mi, Miko, molim te. Umoriše me riječi ljudi koji zaboravljaju koliki značaj riječi mogu da imaju. Ili koji im, pak, daju preveliki značaj. Čitaj mi. Pričaj mi o Ciganima, o sebi, o ljubavi, o smrti i koliko ona uopšte nije strašna.”

” Evo ti. Sve stane u ovo: Više me uopšte ne čudi što nebo staje u baricu, a zemlja u sebe ne staje. U neki komadić sebe. To me je i naučilo da umem da obuhvatim, ali da pristanem pri tom da i sam budem obuhvaćen. To je ta jedina umetnost čija je unutrašnjost okrenuta ka spolja.
Ko nauči da želi, taj će me odmah razumeti.”

“Miko, sam sebe citiraš.”

“Kelner, ponesi nešto ljuto da mi proradi apetit za životom. A ti djevojčice, šta bi ti, što se praviš da me razumiješ kad ja ni sebe ne razumijem?”

“Miko, ne razumijem ja tebe, ali mi je lakše da sebe ne razumijem kad vidim da ni ti sebe ne razumiješ.”

” Znaš šta ćemo? Povuci ruke do lakata kroz pređu Mlečenog puta. I drži tako dok motam klube ogromne svetlosti, kao zlatni oreol oko svoje spostvene prelepe glave. Drži i reci kako neko može netoplokrvno da razmišlja o tome čime misao čuje i čime ovaj vid izmišlja, njuh sanja, ili ukus peva na vrhu jezika.
Sav ogrezao u šećer i gusto vino južnih zrenja, u svojoj sad već iskraćaloj mladosti, pažljivo baveći se tananom, nežnom igrarijom stvarnog odvajanja prostora od drugih, susednih prostora, ćutim i motrim ispod oka nadolazeća stoleća.
Najveća je brzina ne biti odmah brzoplet, nego pomalo namerno zakasniti. Usuđujem se da govorim sa valjenskom sigurnošću ludaka i prvosveštenika, da ću preuzeti na sebe da tako nekako i artikulišem budućnost. Jedno je razmišljati o promenama, a drugo i činiti pokretljivost.

Miko, znaš li, danas si na internetima popularniji nego što si u kafani bio. KRadu tvoje stihove, pišu ih kao svoje, ni navodnike ne stave.

Slušaj sad ovo, da ti kažem: Jednog jutra ležimo moji mališani i ja u krevetu i slušamo Radio Beograd, a ono neki dečak kao veoma nadaren recituje svoje pesme. Meni na to moji klinci kažu: Slušaj tata, pa to su tvoje pesme. Mnogo mi je drago što sam doživeo da od mene kradu. Velika je sreća čovekova kad od njega kradu kad ima, nego kad on mora da krade od drugih kad nema.”

Miroslav Antic, serbian poet

Miroslav Antic, serbian poet

Ima i drugih pisaca. Tu je Meša, Popa, Ljosa, Bukovski, Fante, tu je Pavić, Kundera, ima ih. Ali niko kao Antić nema tu ozbiljnu djetinjatost, niko tu dječiju iskrenost stvorenu da omekša odrasle, a djecu pripremi na odrasle. Nigdje toliko ljubavi kao u Ekspresu za sever, nigdje toliko voljenja života kao u Nepovratnoj pesmi, nigdje toliko nježne surovosti kao u Besmrtnoj pesmi.

Neka danas 1001 bubanj odsvira mali kameni nokturno, nek hodajući na rukama Gospođica Mašta odsanja Mit o ptici. Nek pisma gospođi Vineti dođu Vojvodini i nek ih donese plava zvezda.

Nek svako sebe zapita vječno Mikino pitanje: Postoje dva sveta. Jedan smo izmislili, a na drugi nas teraju. Od koje ste vi vrste?

Nek’ svijet već jednom odgovori zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?

I na kraju, lijepo nas je Antić zamolio: Kada jednom budete odrasli, ponašajte se kao svemir, a ne kao njegov deo.

Počivaj u miru, veliki čovječe na maloj planeti. I ne brini, čitaćemo te i našoj djeci.

P.S. dijelovi izmišljenog razgovora s Mikom koje govori on su autentični.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije