Ingrid Divković. Neki je zovu hodajuća inspiracija, drugi se pitaju kako joj polazi za rukom da uvijek bude tako nasmijana, puna razumijevanja i podrške za svijet oko sebe, a ona, ona diše, piše, voli i osvaja svijet. Slovo po slovo, riječ po riječ, knjiga po knjiga. Zanimalo nas je mnogo toga, a Ingrid je imala strpljenja i odgovorila na sva naša pitanja.
Ingrid. Žena koju voli Coca Cola, Jana, Dalibor, divlje i brojne žene širom regije. A šta voli Ingrid?
Ingrid voli voljeti i biti voljena.
Foto: Rajna Raguž
Za tebe sam čula kada mi je drugarica Milena poslala dio iz tvoje knjige J**e li vas ego i rekla “Ovo je knjiga za nas”. Kako ti kontrolišeš svoj ego? I da li vjeruješ da ga nekad treba pustiti s lanca? Kakve su bile reakcije kolega pisaca na tvoju knjigu? J**e li njih ego?
Bogu hvala na Mileni, inače nikada ne bi čula za mene 🙂 šalim se malo. Da zaista, kako ja kontroliram svoj ego? Uh, teško pitanje. Dugo je bio slučaj da je on „gospodin Ego“ kontrolirao mene i da me je upravo ta njegova nevidljiva kontrola dovodila do ludila. Srećom, u nekom sam trenutku života shvatila da je šteta živjeti u kontroli i vezana nekih čudnim okovima, i da bi se na svoju radost, ali i radost svih ljudi koji čine moje život trebala pustiti. I pustila sam se. Bilo je strašno jer kontrola je prividna sigurnost, naše sigurno utočište, a puštanje – sve osim toga. Ipak, bolje mi je živjeti ovako puštena. Zabavnije je.
A kolege? Iskrena da ti budem, u fazi puštanja gospodina Ega u svijet više me brinula rekcija ljudi i potencijalnih čitatelja nego reakcija kolega.
Sigurno je bilo raznih komentara, od lijepih pa sve do ružnih, ali opet kada shvatite da u takvim trenucima, i iz tih osoba progovara samo prestrašeni gospodin Ego sve vam se učini manje strašno i nemate osjećaj da ste napadnuti već samo okrznuti.
A onda je došla i druga knjiga. Gospodina Ega zamijenila je Divlja žena. Ego je dio svih nas, a da li je divlja žena dio svake od nas? Kako njeguješ divlju ženu u sebi?
Mislim da je Divlja žena dio svake od nas, samo je nismo sve jednako svjesne i ne dopuštamo joj sve da slobodno trčkara nepreglednim putevima koje pred nas postavlja život sam. Mislim da svaka od nas najbolje za sebe zna i osjeća ima li u njoj više mjesta za divlju ili pitomu ženu. To je izbor kojeg donosimo svakoga dana i to je u redu.
No, ono čemu svjedočim, nakon što je „Knjiga za Divlju ženu“ došla u ruke mnogih žena, jest to da divljina u ženama itekako postoji samo je treba osvijestiti, a ja sam ponosna i sretna što je moja knjiga možda malim dijelom bila okidač za neki novi, ženski a time i divlji izlet u nepoznato.
A kako ja njegujem Divlju ženu u sebi? Pa recimo da je njegujem tako što joj dopuštam da ona njeguje mene.
Hrvatica na Tenerifima. Povuci paralelu. Zašto si otišla, baš u trenutku kad je tvoja knjiga bila u top 5 knjiga u Hrvatskoj i BiH? Ovo nisu zemlje za divlje žene?
Zašto sam otišla živjeti na Tenerife? A zašto ne? Toliko je bilo pitanja na tu temu, a ja uvijek kažem isto jer je to jedina i prava istina. Otišla sam, točnije otišli smo, jer nam je u tom trenutku trebala neka nova inspiracija, novi izazov, novo iskustvo. To smo i dobili. Baš u tom paketu. I zašto baš u tom trenutku? Ne znam zašto baš u tom, ajmo reći da Svemir tako posložio stvari a na nama je bilo ili se složiti s njime ili ići kontra njega. Ja kontru ipak bacam u nekim drugim stvarima.
A na pitanje tj. konstataciju da ovo možda i nisu zemlje za Divlju ženu, nakon života vani reći ću samo jedno – ovo su itekako zemlje za Divlju ženu!
Foto: Dolores Bura
Ako pitaš mene da ispričam nešto o tebi, na osnovu onog što vidim online, rekla bih da si srećna, zadovoljna, zaljubljena u život i sve ono što ti je dao. Je li tako? Glumimo li na mrežama ili svjesno odlučujemo da pokažemo samo ono lijepo?
Nisam uvijek sretna i nisam uvijek zadovoljna (jer teški dani nikoga ne zaobilaze), ali se trudim biti zaljubljena u život i sve ono što mi daje. Ako želim preživjeti svjesna sam, nema mi drugo nego voljeti život upravo u ovakvom obliku u kakvom jest.
A za glumu i život izvan maski (ako to mogu nazvati tako) ne znam šta da ti kažem. Vjerojatno ima mnogo onih koji glume no taj preteški uteg ostavljam njima samima. Neću lagati, i ja sam se kada sam bila mlađa, nekim svojim kaotičnim dvadesetima trudila pokazati što bolja i što zanimljivija. Mislim da je to ljudski i potpuno normalno. No ono što nije normalno jest kada se granice izgube i kada osoba izgubi dodir sa stvarnošću i kada joj izmišljeni svijet postane jedini u koji povjeruje. Od toga čovjek, sigurna sam, nikada ne ozdravi.
Čini se da je tebi pisanje kao disanje. Šta planiraš sljedeće da napišeš? Pišeš li razglednice, pisma, poruke na frižideru, da li dio svoje inspiracije ostavljaš samo za najbliže?
Dobro vam se čini. Meni je pisanje zaista poput zraka kojeg udišem. Što više pišem, više mi se piše. I sretna sam da je tako. Ajme pismo dugo nisam napisala, niti razglednicu, ali poruke na frižideru, gotovo svakodnevno … citate, kratke misli, toga ima posvuda. Sada završavaju i na proizvodima. Moje su misli tako završile na zidovima, pa na torbama, planiram i komplet šalica sa porukama. Ideja gomila. A tu je i treća knjiga koju pišem, točnije roman kojeg se nadam objaviti prije ljeta 2017. Sve mi je to velika radost, iako uz to nerijetko ide i veliki rad.
Da se možeš ponovo roditi da li bi se opet rodila kao žena? Je li nama lakše ili teže ili je glupo posmatrati stvari iz te perspektive? Kad ti je to što si žena pomoglo, a kad odmoglo? Je li kod nas ego izraženiji?
Ovaj život ću najbolje što znam iskoristiti u tijelu i duši žene no sljedeći život, ukoliko se dogodi definitivno bih voljela biti muškarac. Biti žena – lakše ili teže? Uh, teško pitanje. Nekada je ubitačno teško, nekada ide ko podmazano. Nema to veze s time jesi li žena ili muškarac, ja mislim da je to toga jesi li čovjek. Ja sam uvijek za to da žena prvenstveno bude žena, a muškarac muškarac i ponekad sam tužna kada vidim žene koje se silno trude biti poput jačeg spola, pokušavaju zagospodariti muškim svijetom, previše su hladne i previše surove. Po meni je ženska nježnost i ženska krhkost najljepša stvar na svijetu i treba se posebno njegovati. A ego? U svojoj sam knjizi pisala da ego nema spol, samo lice i to prečesto suviše hladno lice.
Hajde, spisateljice, preporuči 5 knjiga koje su tebe oblikovale kao ženu. Možda pomognu i nama na našem putu.
Prva koja je ujedno poslužila i kao inspiracija za moju posljednju knjigu jest „Žene koje trče s vukovima“ obožavam je i to već svi znaju, dalje definitivno „Strah od letenja“ Erike Jong, tu je i „Vlastita soba“ moje omiljene Virginije Wolf, potom knjiga koju sam krenula čitati „Drugi spol“ isto tako omiljene Simone de Beauvoir, i na kraju knjiga „Frida ili o boli“ naše hrvatske književnice Slavenke Drakulić. Sve ih volim, svakoj se iznova vraćam i sve su me mijenjale na svoj način.
Šuška se da uskoro dolaziš u Banjaluku. Je li istina?
