Boli te zub? Odlaziš zubaru jer tablete protiv bolova više ne pomažu.
Kasnije se osjećaš bolje. Smijat ćeš se svemu za koji dan.
Nakon pada, gležanj ti je veličine nogometne lopte. Ne čekaš dugo, odlaziš hitno u bolnicu na slikanje.
I osjećaš se bolje. Uskoro ćeš hodati kao prije.
Ispucali vrhovi kose izgledaju užasno ma što ti na njih stavila? Naručuješ se kod frizera da ti što prije odreže par centimetara kose ili si ih, ako si nestrpljiva, odrežeš sama. I onda ih frizerka mora popravljati.
Ali osjećaš se bolje. Uživaš u svojoj novoj kosi i žališ što si to toliko odgađala.
Svim slučajevima zajedničko je krajnje zadovoljstvo i olakšanje. Nekad djelujemo odmah, nekad vrlo brzo, a nekad odgađamo sve dok ne postane neizbježno ali i dalje lako popravljivo, kao u slučaju ispucalih vrhova.
Tužan si. Ne znaš zašto, ali jesi. Već tjednima i mjesecima. Ne poduzimaš ništa. Vani je sunčano, a u tebi je oluja. Ne izlazi ti se. Ne jede ti se. Ne druži ti se.
Jedeš jer ti je dosadno. Radije se družiš s hranom nego s ljudima. Internet istovremeno i mrziš i obožavaš. Usamljen si. Nezadovoljan. Umoran. Beznadan. Bezvoljan. Što god radio, ne pomaže. Barem ne dugoročno.
Ne tražiš pomoć. Ne govoriš ništa. Ne pokazuješ ništa. Uvjerio si samog sebe da je sve u tvojoj glavi, da pretjeruješ, da će biti bolje…
Ali nije bolje. Ne osjećaš se bolje.
Iako smo debelo u dvadesetprvom stoljeću i dalje se ljudi teško odlučuju na kopanje po vlastitim mislima. Na rudarenje daleko u djetinjstvo i na vraćanje na tvorničke postavke. I dalje se na psihološke poremećaje, depresiju i općenito loše duševno stanje gleda kao na sramotu ili, još gore, kao na ludost. Jer, ako si anksiozan ili depresivan to je skoro pa jednako kao da si lud.
Svatko od nas bira kako će si i kada pomoći. Neki će se obratiti stručnjacima, neki stručnoj ili manje stručnoj literaturi, neki sportu… ali jedno je u svakom slučaju isto. Moraš SAM odlučiti da je došlo vrijeme da popraviš taj zub, odrežeš te vrhove, iskopaš te misli.
Nogu ti može netko zagipsati, nokte odrezati, ali misli i glavu na kraju, bez obzira na pomoć drugih, sam sređuješ.
Pitala me neki dan jedna prijateljica: “Je li ti lakše kad pričaš s nekim?” Iskreno, nisam na prvu shvatila što me točno pita, njen odgovor mi je objasnio i zašto, kaže: “Ja ne pričam. Ni sa kim. Ne mogu.” Nakon nekih minut dva probala sam joj objasniti da to nije dobro, ali sumnjam koliko je moje objašnjenje sjelo. Možda bude s vremenom.
Iz iskustva znam da izgovarati svoje najdublje emocije, potisnute strahove i boli nije lagano, ali znam i da je oslobađajuće. Kad nešto toliko jako i toliko bolno držiš u sebi samo se sustavno uništavaš. Iako možda misliš da radiš dobro, da se čuvaš, da ljude koje voliš štediš svojih problema i tuge, zapravo radiš upravo suprotno.
Ljudi koji nas vole nisu glupi, naše probleme i tugu vide bolje od nas samih, ali najčešće ne poduzimaju ništa jer znaju da mogu učiniti veću štetu ako nas tjeraju u smjeru u kojem još nismo spremni ići.
Zato postoje drugi ljudi, oni objektivni i stručni. Na tebi je da odabereš tko će ti, zašto i kada odgovarati, ali ima ih. Svako selo i grad imaju barem jednu osobu koja ti može pomoći da se osjećaš bolje. Da kreneš kopati po mislima za koje si bojiš priznati da su tu. Da zasučeš rukave i napraviš prvi korak na putu do novog života. Taj novi život, bez obzira što si si u glavu stavio i kakve si sve izgovore sam sebi stvorio, zaslužuješ.
Tužan si. Tjeskoban si. Strah te. Ne vidiš dobro. Nemaš volje ni za što…. Ali živiš. Tu si. Imaš sigurno više dobrih stvari nego loših. Imaš sigurno barem jednu osobu kojoj je stalo do tebe. Tu osobu poznaješ bolje od ikoga i ona poznaje tebe najbolje i najdulje. I želi ti dobro. Zagrli samog sebe i pomogni si.
Kasnije se nećeš osjećati bolje. Osjećat ćeš se najbolje.
Do idućeg puta, budite najbolje!
A.
