Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može. Sreća stanuje u srcima djece, a put do nje svakodnevno pronalaze vaspitačice u ovoj istoimenoj predškolskoj ustanovi. Razgovarali smo sa osnivačicom i direktoricom, Dijanom Šormaz, koja nam je otkrila šta je neophodno da se bude dobra “teta” kao i to koji su najsrećniji trenuci zaposlenih u “Sreći”. Ovo nije samo ustanova, već mnogo više, to je tvornica smijeha i radosti koje obogaćuju sve koje kroz vrtić prođu.
Koliko dugo postoji Predškolska ustanova „Sreća“i koliko ste već djece usrećili do sada?
Sreća je raširila svoja krila u decembru 2012. godine, a zvanično naš prvi vrtićki dan bio je 4. februar 2013. Naša mala lijepa priča se nekim čudom razvijala vrtoglavo i veoma brzo postala je velika lijepa priča. Za naše okolnosti, nevjerovatno brzo smo napredovali i širili se. U skladu sa zahtjevima za upis već poslije šest mjeseci rada povećali smo kapacitet sa dvadeset na četrdeset mališana, a danas, nepune četiri godine poslije, u vrtiću Sreća boravi oko stotinjak mališana. Ovog ljeta ispratili smo u školu i posljednje prvoupisane mališane, čijim roditeljima dugujemo veliku zahvalnost za povjerenje koje su nam ukazali od samog početka do danas. Svake godine u školu iz vrtića ispratimo oko trideset mališana i isto toliko upišemo novih, tako da Srećini točkovi nikada ne miruju.
Kako ste se odlučili na ovaj poziv i je li zahtjevno raditi sa predškolarcima?
Po zvanju sam profesorica srpskog jezika i književnosti, a taj poziv odabrala sam iz ljubavi. Prvo iskustvo u obrazovanju i vaspitanju djece stekla sam radeći u banjalučkoj Osnovnoj školi Zmaj Jova Jovanović i tog perioda života sa radošću se sjećam. Pet godina prije otvaranja vrtića, moj posao bio je vezan za rad na lekturi i korekturi novinskih tekstova, u redakciji magazina Ljepota i zdravlje. Raditi s novinarima veoma je zanimljivo. U toj fazi života bila sam u prilici da dobijem mnogo informacija iz svih sfera života, koje mi danas mnogo pomažu u poslu. Ipak, u jednom momentu, shvatila sam da kancelarijski posao nije posao u kojem uživam, shvatila sam da mogu više i bolje i tako se rodila ideja o poslu koji sada radim i koji ću, nadam se, raditi još dugo. I moj suprug i članovi porodice i radne kolege bili su iznenađeni mojom odlukom da napustim siguran i lijep posao i u teškim vremenima upustim se u ozbiljnu avanturu. Tada nisam znala, ali vremenom sam shvatila da kvalitetno rukovoditi vrtićem može samo onaj ko se tom poslu može predati svojim cjelokupnim bićem, kome novac nije motiv, ko ima životnog i roditeljskog iskustva i pedagoškog obrazovanja, ko je tolerantan, empatičan, savjestan, iskren i hrabar. To je veoma težak i odgovoran posao u kojem se uspjeh ne smije mjeriti brojevima već sasvim drugačijim kriterijumima. Odluke donosim sama, ali kada mi treba tehnička podrška ili savjet, uvijek je uz mene i iza mene moj muž, moja najveća životna podrška.
Koji je najsrećniji trenutak „Sreće“?
Teško je u mnoštvu srećnih, izdvojiti naše najsrećnije trenutke. Našu sreću, kao i svaku životnu sreću, čine male stvari. To su oni trenuci koji nam pokazuju da smo na dobrom putu. S djecom provodimo vrijeme kvalitetno i taj težak i odgovoran posao radimo posvećeno. Najsrećniji smo kada smo nagrađeni zahvalnošću roditelja zbog toga što su spokojni dok su njihova djeca s nama, u vrtiću. Srećni smo kada proslavljamo rođendane, praznike, kada se ostvari porodična bliskost između vaspitača i djeteta, kada djeca zavole zdravu hranu. Srećni smo i kada djeca napreduju u razvoju govora, vještina, motorike, kada ih osamostalimo, spremimo za život, kada se pri odlasku iz vrtića, poslije nekoliko godina druženja, pomiješaju sreća i tuga. Srećni smo i kada nas na ulici prepoznaju, poljube i pozdrave roditelji djece koja su izašla iz vrtića, kada nas godinama spominju, hvale i preporučuju.
Posebnom srećom nagrađeni smo ovoga maja kada je naša drugarica, četvorogodišnja Laura Medar Tanjga, osvojila treću nagradu za crtež u konkurenciji svih vrtića iz Republike Srpske.
Šta su karakteristike dobre „tete u vrtiću“? Mora li vaspitač, prije svega, biti dobar psiholog i pedagog?
Dobra vaspitačica mora da bude ne samo dobar psiholog i pedagog već kompletna i zrela ličnost, kvalitetna osoba. Treba da ima mnogo različitih znanja, vještina, da bude odlično informisana, da bude taktična, umjerena, da bude diplomata. Da umije da bude autoritet, ali bez insistiranja na strahopoštovanju. Da bi pružila svoj maksimum, svaka vaspitačica ili vaspitač prvo mora da istinski voli svoj posao, da bude svjestan odgovornosti i težine s kojom se svakodnevno suočava, da stalno uči i napreduje, radi na sebi, a to sve može samo pod uslovom da u kolektivu u kojem radi vlada zdrava atmosfera. Vaspitač koji nema redovna primanja, koji svakodnevno radi deset sati, koji nema priliku da se kvalitetno odmori, koji uz brigu o djeci možda i čisti i kuha u vrtiću, koji doživljava različite vrste mobinga, koji sam radi u grupi od trideset mališana, koji nema adekvatan materijal ni sredstva za rad niti slobodu u radu – koliko god volio i bio talentovan – ne može na duge staze biti dobar vaspitač niti pokazati dobre rezultate. Na žalost, ovo je najčešći model funkcionisanja vrtića na našem podneblju, a posao vaspitača često je pod lupom, kritikovan, potcijenjen i, na ljestvici društvenih vrijednosti, daleko ispod zasluženog.
Koje su prednosti edukativnih radionica i jesu li djeca koja pohađaju ove radionice spremnija za nastavu?
Od prvog dana moja vizija je da se djeci u vrtiću ponudi što više edukativnih sadržaja tako da se u vrtiću Sreća, kroz kreativne radionice sa različitim temama, svakodnevno provode usmjerene aktivnosti kroz koje djeca stiču znanja i vještine koje ih spremaju za dalje školovanje i život. Ali, učenje u vrtiću ne smije da se posmatra kruto niti smije da liči na učenje u školi. Mora da se provodi kroz igru, da se prate mogućnosti grupe. Djeca se ne smiju preopteretiti niti se smije vršiti bilo kakav pritisak. Vrtić nije škola. Sve što u vrtiću treba da nauče, oni nauče kroz igru, druženje i niz svakodnevnih situacija u koje dolaze kada su u kontaktu sa vršnjacima. Vrtić sprema djecu ne samo za nastavu već za jačanje i bolje snalaženje u životu.
Postoje li poteškoće u radu sa djecom ili izazovi sa kojima se svakodnevno suočavate?
Raditi s djecom je lijepo, ali veoma zahtjevno. Što je dijete mlađe, odgovornost je veća, jer se suočavamo sa situacijama koje traže veći nadzor. Dijete se ne smije ni na trenutak pustiti “sa oka”, jer je njegovo životno iskustvo veoma malo pa tako ne zna u kakve sve neprilike može doći. Sa stanovišta vaspitanja i obrazovanja, situacija je mnogo bolja, jer djeca vole rad i aktivnosti i dobro ih prihvataju. Često se dešava da djecu obradujemo kada im kažemo da ćemo u narednih pola sata raditi nešto zanimljivo. Kada su u pitanju djeca sa smetnjama u razvoju, suočavamo se sa različitim situacijama koje zahtijevaju specifičan pristup i rad “jedan na jedan”. Često, u tim situacijama, tražimo savjete od roditelja i stručnih lica koja u tome imaju više znanja i iskustva od nas. Uvijek pristupamo iskreno i pokušavamo skrenuti pažnju roditeljima ako uočimo nešto što ukazuje na potencijalni problem, jer je veoma važno da dijete krene sa vježbama što ranije, ako ima poteškoće u razvoju. Srećini vaspitači se druže i privatno, ponekad otputujemo, organizujemo izlete i mnogo razgovaramo o djeci i jedni drugima prenosimo situacije i iskustva pa i na taj način učimo.
Koliko zaposlenih ima vrtić „Sreća“ i na koji način se određuje raspored zaposlenih po djeci, odnosno je li pristup individualan za manje grupe djece?
Predškolska ustanova Sreća zapošljava petnaestak ljudi, od kojih su otprilike tri četvrtine vaspitači i stručni saradnici, a ostalo osoblje su kuharice, spremačica, računovođa i direktorica. Bez velikog intervenisanja, posao je podijeljen tako da svi zaposleni znaju šta su njihove obaveze i očekivanja. Svi se maksimalno trude da rade korektno i savjesno, jer znaju da su svi oni karika u lancu i da, ako njihova karika zakaže – lanac puca. Takođe znaju da će sa poboljšanjem ugleda vrtića biti učvršćena njihova pozicija i da mogu očekivati napredak u svim sferama profesije. Svi vaspitači odlično poznaju djecu i mnogo razgovaraju s roditeljima i van radnog vremena. Zbog svega toga, vrtić Sreća važi za veoma poželjno mjesto, sa stanovišta roditelja, nadzornih organa, vaspitača i stručnih saradnika. U današnjoj eri, nije nimalo lako voditi privatni vrtić, opstati, steći ugled i zadržati ga, jer je ekonomska situacija teška. Za razliku od država u okruženju, kod nas privatni sektor nema nikakvu subvenciju grada, države, nikakvu pomoć niti podsticaj. Privatni vrtić mora da pokriva sve troškove od uplata roditelja, zato je cijena viša. Posebno sam ponosna na činjenicu da, uprkos tome svemu, uvijek imamo više zahtjeva za upis nego slobodnih mjesta, a pri tome sve smo postigli sami, moj tim i ja, bez bilo čije i bilo kakve vanjske pomoći – isključivo ispravnim odlukama, iskrenim namjerama i kvaliteteom, što je dokaz da su prave vrijednosti uvijek na cijeni.
Koje su Vaše preporuke roditeljima?
Svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete, njegove navike, osobine, strahove ili probleme i potrebno je da o tome iskreno razgovaraju s vaspitačima. Adaptacija pri polasku u vrtić težak je period i za vaspitače i za roditelje, a posebno za dijete. Između vaspitača, odnosno direktora i roditelja, potrebno je izgraditi povjerenje da bi se ta faza lakše prebrodila i da bi uloženo strpljenje i upornost da dijete zavoli vrtić dalo rezultat. Tu je posebno potrebno ohrabrivati mlade roditelje da uprkos dječijim suzama i protestu ne odustaju od vrtića, jer uskraćuju djetetu zaista dragocjene momente u životu, koje će ono sa sobom ponijeti u život. 90% roditelja koji su se odlučili da upišu dijete u Sreću zna vrijednost i značaj ranog učenja i socijalizacije. Za njih vrtić nije samo čuvaona već mnogo više od toga. Roditelji su naši saradnici i učestvujemo zajedno u stvaranju srećnih životnih momenata i uspomena.
Ako i vi želite da vidite kako izgleda sreća u vrtiću “Sreća”, posjetite ih na linku Predškolska ustanova Sreća.
