Božić, 13 godina ranije
Nije ni sunce izašlo, sprema se da dočeka taj dan kad bi porodica trebalo da je na okupu, kad čak i oni koji nisu sigurni vjeruju li ili ne, osjećaju u vazduhu prisustvo nečeg čarobnog, nekog posebnog mira. Ona je ustala.
Već preteška, hropće dok diše, silazi niz 22 stepenice kuće koju je podigla novcem zarađenim u Njemačkoj prije 30 godina. Ide polako, da me ne probudi, jer rano je, nije ni sunce izašlo. Najstarije unuke spavaju s bakom.
Samo 10 min kasnije ja sam već na nogama. Oblačim nešto iz kategorije odjeće ” za kad idem u grad” jer danas treba biti posebno lijep i trčim za njom.
Dvorišna, tako se zvao objekat s jednom sobom i kuhinjom u kojoj se provode ljeta na selu i tek poneki važan dan, jer tamo je šporet na drva, tamo se siri sir i kuva mlijeko, tamo se ulazi obuven, već miriše na prvi plamen vatre. A ona, ne čuje da ulazim. Prikradam se s leđa njenom starom, nježnom tijelu i zaranjam svoj obraz u njen: “Ustala sam, bako!”
“Pa ćeri, gdje si pošla, rano je. Probudila bih ja tebe na vrijeme.”
“Nećeš bez mene praviti česnicu. Evo ja ću isjeći jabuke i staviti med. I donijeću ti tople vode.”
Za manje od pola sata čuju se još četiri noge. Marija i Jelena ulijeću u sad već toplu prostoriju. Bez namjere da nešto pomognu, ali s namjerom da im ništa ne promakne.
Tata spava i hrče, od razvoda živi novu mladost pa Badnje veče u duhu omladine kojoj treba samo povod za alkoholisanje, dolazi kući malo prije nego što baka ustane.
Zakuvava se supa, plete se pletenica za česnicu, svake godine neki novi ukras izmisli, u cicvari se možeš ogledati. Pokušavam da očima ispratim sve, da zapamtim, da naučim, da mi ne pobjegne nijedan tren.
I dok u isto vrijeme neka tupava tuga leluja iznad glave, jer smo okrnjene, ogromna sreća češlja kosu ove dvije mlađe i znam da smo mi baš tad možda i najsrećnije na svijetu.
Prepuna trpeza, mirisi nastali iz njenih 10 magičnih prstiju, jedu se jabuke i med da godina bude slađa, ogleda se u cicvari da sve bude jasno i u godini koja ide, tamjanom se ide kroz cijelu kuću.
Hristos se rodi. Ljepši i bolji, jer samo baka zna kako.
malo prije Božića, 3 godine ranije
“Ćeri, hoćeš li doći kući za Božić? Znaš otkad nisi bila.”
“Joj bako, pusti me, stalno neka frka. Ne vjerujem da ću stići. Doći ću malo poslije da se vidimo. Poželila sam te se.
“Dobro, ćeri. Čuvaj se. I vidi da ipak dođeš.”
“Biću kod tetke, ali zvaću te. Čuvaj se i ti.”
Nazvala me bar još pet puta. Ne znam ni da li sam iste izgovore koristila. Znam da nisam otišla.
Ja tad nisam znala koliko sam joj bila potrebna.
Božić, danas
Bake više nema. I Božić ne miriše kao prije. I danas su tu oko mene najvažniji ljudi na svijetu.
Ali nema nje.
I nije stvar u vjeri. Nije stvar u tome da li se i ko se na taj dan rodio.
Stvar je u tome da vrijeme koje sam mogla imati s njom, to malo vremena što nam je njena starost i bolest ostavila, ja sam uvijek imala nešto pametnije na umu.
I prolaziće i dolaziće Božići, ljubićemo se tri puta i boriti za novčić u česnici.
Ali suze će mutiti cicvaru, pričajući priču o savrešnim trenucima.
Onima koje ne znamo prepoznati kad nam se dešavaju.
Zato izaberite jedan dan, bar jedan u mjesecu.
Ne mora imati ime.
Ne mora ga slaviti niko oko vas.
Slavite ga vi.
Okupite one najvažnije, pomozite, učestvujte, smijte, raspravite, oprostite, zaboravite.
I jedite jabuke i med.