Čekaj, kako misliš da poskupi vrtić? A nudićeš djeci hranu koju baš i ne žele da jedu, sam to kažeš. Pa ćeš i nas roditelje da edukuješ o pravilnoj ishrani, jer kuvarica će sad drugačije da sjecka, a to u ovom slučaju ne može da radi baš obična kuvarica, a moje dijete ne želi to da jede. Pa ćeš da nahvatavaš i nutricioniste kojih uopšte nema, i to sam kažeš, a njihovo retroaktivno znanje košta. Pa ćeš da proširuješ kuhinje novim elementima, kupuješ nove namirnice i začine, valjda neka egzotika, bez kojih je jelovnik u vrtićima ubuduće nezamisliv.
I sve to ja treba da platim? Sve to treba da plaćaju roditelji koje niko o tome ništa pitao nije, samo nam servirate odluku, kao taj vaš zdrav obrok. U šarenim tanjirićima. Samo što se od tih vaših obroka dobija čir na dvanaestopalačnom i proradi žuč, u najboljem slučaju završiš na psihoterapiji. Pa, jebem ga više, imal šta u ovoj zemlji da treba pokrenuti, promijeniti, poboljšati, a da mi roditelji ne treba da ne izvrnemo džepove i skočimo s mosta?!
Rodilo se, valja ga ljuljati. Jeste, svako snosi odgovornost za odluku da postane roditelj, al kad mu je država maćeha, možeš ti svoje majčinstvo da okačiš o prut ko usrane gaće. Sve nam je mač sa sto oštrica, jer mi smo zemlja prosperiteta, ne znamo za manje. Nećeš da rodiš, sebična si. Kad napokon udovoljiš strini i komšiji, pronađeš životnog sapatnika, ili se ko Grčka zadužiš da ti probude jajnike, ostaneš trudna, dobiješ otkaz, jer niko ne želi da plaća tvoje roditeljsko, niskobudžetno ostvarenje.
Kad rodiš, dijete ti pokupi tuce bakterija, jer je iz one stvari ispalo među bakterije, u porodilištu. Dok ne platiš, majčin sine, ni ne znaš zašto te tri kile i dvjesto imaju zabijenu iglu na po čela i sondu u grlu, jer tek uz neku nadoknadu ljekar progovori narodnim jezikom. Pa ti, umjesto da kupiš novu haljinu kad izađeš iz porodilišta, čisto da proslaviš srećna što nisi dobila gangrenu u tuš kabini staroj decenijama, te pare usmjeriš u nekoga ko je inače plaćen za svoj posao.
I sve misliš, samo nek je zdravo. Ne žališ sebe, ne žališ pare, ne žališ što život ode. Svaku novu najavu i odluku, koja se isključivo tebe tiče, a u mislima su ti te tri kile i dvjesto, dočekaš uz tu mantru. Samo nek je zdravo. I malo po malo, dočekaš da ti serviraju raznorazne zdrave račune, za koje nit imaš para, nit imaš živaca. Možda tek mišljenje, al ono je ovdje tariguz.
Odrasla sam u vrtiću. Mama je dobar dio radnog vijeka provela kao vaspitač. Sjećam se pasulja i kupus salate, supice, makarona sa sirom, paštete, griza koji sam prosipala ispod stola. Nit me spasio avokado, nit me unazadila salama. Još draže su mi uspomene na tu igru, spavanje u dugim gaćama i drugarstvo, pjesmice i brigu teta koje su, baš kao i danas, provodile dnevno više vremena s djecom od njihovih roditelja. Pretežak posao, baš kako mi je teška spoznaja da mi potiho, ispod žita natuknu poskupljenje vrtića. Ne tete, one su tu samo kao pred streljačkim vodom, isturene da budu glasnik loših vijesti, za puno odgovornosti i nedovoljne plate.
Jel može neko da kaže nama, roditeljima vrtićke djece, onako kao čovjek jasno i glasno, zašto da dodatno plaćam zdravu hranu. To znači da sad jedu smeće? I da to vaše poturanje smeća ja sad treba da revolucionarno unaprijedim iz svog novčanika. Ne, ne mislim da djeca jedu pomije i otpatke u vrtićima, al mislim da ste pronašli dobar način da opravdate svoj plan o novom nametu, upakovanom u zakonodavni celofan. Zašto tako nemušto, skoro posramljeno govorite o skupljem boravku u vrtićima, kad ćete besramno to da naplaćujete, jer odnekud nametnuti treba – država je samo donijela zakon, vi ga samo poštujete, a između je raja koja sve to treba da pokusa, zarad zdravlja budućih pokoljenja.
Nit me spasio avokado, nit me unazadila salama. Još draže su mi uspomene na tu igru, spavanje u dugim gaćama i drugarstvo, pjesmice i brigu teta koje su, baš kao i danas, provodile dnevno više vremena s djecom od njihovih roditelja.
Iskreno, ne morate mom djetetu davati odvojene porcije mrkve, karfiola i mesa, slobodno može kao i do sada, sve zajedno u čorbu. Žitarice ni kod mene ne jede, vala ne trebaju mu ni kod vas. Kad mu bude do zobanja, već ćemo se nekako snaći. Te neke začine, nove, koje spominjete, slobodno izostavite, trogodišnjaku je sasvim dovoljan prstohvat soli. Kurkumu ionako koristimo samo kad imamo goste iz Indije. I nemojte me, ako Boga znate, slati na gastro doškolovavanje, nit imam vremena, nit volje da učim zašto je tofu bolji od slanine.
U zemlji gdje su sirotinjske bolesti, poput šuge, i dalje dio folklora, gdje na dječijim odjeljenjima u bolnicama stoluju žohari, gdje si uvijek u nekom redu čekajućem, gdje ako kupiš majicu nemaš za kiflu, gdje su generacije odrasle na uštipcima i čvarcima, mi pričamo o bromatologiji. Pričajmo, al kad bude mjesta za svako dijete u vrtiću, kad korupcija i mito ne izgrizu svaku aplikaciju za isti, kad roditelji budu bez anksioznosti izdvajali za tako nešto, iako će sad horde da se jave da obdanište u Njemačkoj košta stotine evra. Da, u Njemačkoj ima i avokado i tofu i kurkuma, mi imamo jebenih 500 maraka plate i dobro smo živi.
Autorka: Jelena Pralica, novinarka Nezavisnih novina
