Lakše se boriti protiv nečega ako to nešto ima ime. Vjerujte mi, dajte svojim strahovima imena i borba će biti mnogo jednostavnija. Nemojte baš s njima pričati naglas na ulici, može izgledati čudno.
Inače, iskreno se nadam da ste na ovaj tekst kliknuli ne zato jer i vi želite da se izlječite, već zato što smo mi ljudi prosto takvi, volimo da kliknemo da vidimo kako je to neko nešto uradio, posebno kad su u pitanju bolesti od kojih se na filmu uglavnom romatnično umre.
Elem, izlječenje. Trebalo je skoro dvije godine, tačnije godinu i kusur intenzivno, i skoro godinu života s bolesti u neznanju, da bi me dovelo do pisanja ovog teksta. I pišem vam ja, bez aktivnih ćelija bolesti u sebi, potpuno nespremna na život poslije bolesti, potpuno nespremna na strah od toga da bi se možda mogla vratiti, potpuno spremna na to da budem bolja i nježnija prema sebi u periodu koji slijedi. Eto, opet sam ja krenula o sebi, a ne o izlječenju.
Kako sam se izlječila?
Teško. Nemojte se zavaravati da možete da popijete neku otopinu, namažete zube sodom bikarbonom i voila, izlječena sam. Svi ratovi nose teške bitke sa sobom, a ovo je bio rat sa samom sobom, s pogrešnim navikama, s nebrigom o sebi, često i s sistemom.
Mene je izlječilo 5 stvari i to ovim redom.
Humor!
Možda bi neko pomislio da kad već pričamo o tim neopipljivim metodama liječenja, da bi ljubav trebalo da bude na prvom mjestu, ali u slučajevima kad vam je i smrt jedna od opcija, samo snažan humor može da riješi taj Gordijev čvor straha, neizvjesnosti, o mučninama i bolovima ne bih pričala, nećemo kvariti dan. Imala sam tu sreću da je moja Grupa za podršku sastavljena od baš genijalno humorističnih ljudi. Išlo je od toga da sam dok sam bila na Onkologiji u Beogradu dobila čitav video snimljen s ciljem da me nasmije. Šale na temu mog tumora išle su od organizacije sahrane, do moje novonastale ćelavosti. Još jedna od dobro životno namještenih činjenica je i ta da mi je muž prirodno ćelav. Inspiracija na temu ćelavosti, kao što vidite, došla je prirodno. I u stvari, humor je ono što dijeli bliske i važne od manje važnih ljudi. Svi onima koji dozvolite da se šale na temu vašeg najgoreg životnog stanja – to je vaša porodica. Uglavnom, slogan borbe protiv mog tumora bio je: Samo snažan humor ubija tumor!
Ljubav
Porodica, prijatelji, radne kolege, random ljudi do kojih je došla moja priča koji su mi nudili svoje perike, smještaj u zemljama u kojima žive (imam negdje u rokovniku zapisan spisak ljudi koji su se ponudili da me ugoste, da pošalju nešto i sl, došli smo do 13 različitih zemalja) – tek u tim trenucima kad se koplja lome shvatite kime ste i kako okruženi. Tad vam svaki slučajni zagrljaj ima još više smisla, tad palačinke na kućnu adresu dobiju dodatnu dimenziju, tad plakanje da vi ne vidite osjetite i da ne kažu. I u ovakvim kriznim trenucima sve različite ljubavi idu na jednu stranu, važnu stranu. Ali ima jedna ljubav koja stoji sama, na tronu svih ljubavi i koja potpuno vlada situacijom, koja vas magično podigne u trenucima kad razmišljate da odustanete bez svega, da nađete tu kliniku za potpomognuto samoubistvo i rješite to i skinete teret i sebi i drugima, to je ljubav prema rođenom djetetu. Već više od godinu, svako veče kad legnem, sem u onim noćima kad zbog terapije nisam spavala s njom, ja nju prvo pet minuta gledam kako spava i zahvalim se nečem gore što je imam, što je takva savršena i što baš meni kaže “ljubaji”. Da vam kažem, sad kad razmislim, tumor pored Loline ljubavi nije imao nikakve šanse. U startu je bio osuđen na smrt.
Jutro
Nije joga, nije rano ustajanje, nisu ni Tibetanci ni pozdrav Suncu. Opet je ljubav, ali ona koja zaslužuje posebnu rubriku.
Morate imati nekog ko vas baš puno voli tih dana, jer sebe nećete baš voljeti.
Stop Googleu! Živjeli psiholozi!
Ja, Brankica Raković, u toku trajanja ove svoje bolesti NIKAD NISAM guglala o Hodgkinovom limfomu. Nikad. Onog trenutka kad sam dobila papir s dijagnozom i protokolom liječenja, tad sam donijela odluku da o svojoj bolesti na forumima, sajtovima, grupama, neću čitati. Jer bi me to samo vratilo nazad. Znate li zašto? Zato što je naš mozak tako podešen da se uhvati za negativno. Prilikom guglanja vi neminovno naiđete na užasna iskustva sa čak smrtnim ishodima u liječenju ove bolesti koja zaista ima visok stepen izlječenja. Rekla sam sebi: Brankice, što te zanima, pitaj doktorice. I tako je i bilo. Sve odluke konzilijuma, svaki lijek, svaku nuspojavu sam provjeravala sa svojim divim doktoricama, dr Mandić iz KC Banjaluka i još divnijom dr Tukić iz Beograda, kojoj doslovno dugujem život jer je vjerovala svom instinktu, a ne mojoj pogrešnoj dijagnozi i poslala me na reviziju biopsije. Ali to je neka druga tema. A ima i još jedna osoba koja je bila važan dio mog izlječenja i to je ono što toplo preporučujem svima koji se bore s bilo čim – psiholog. Moja Nadežda Savjak me svakog ponedjeljka ispočetka vraćala na pravi put, sa mnom otkrila mnogo toga o meni, što je izgleda bolest znala mnogo prije, nasmijavala me i rasplakivala i pomogla da držim glavu iznad vode kad je pola kose otpalo, a mučnina prijetila da me ubije. Ići psihologu nije sramota. To bi trebalo da je normalna stvar, kao odlazak zubaru.
I za kraj – ono najvažnije:
Hemioterapija
Kao u slučaju vakcina i mog potpunog nerazumjevanja zašto bi iko ikad odbio nešto što je spasilo čovječanstvo, tako dok živim i postojim neću razumjeti ljude koji odluče da odbiju hemioterapiju kad i najmanja nada za izlječenje postoji. JEste, gadna je, boje su joj gadne, ukus joj je gadan, uzme vam dostojanstvo, snagu, kosu, uzme vam vene (kod nas, u drugim zemljama ne, jer postoje “lažne vene” koje sačuvaju vaše, ali i o tom drugi put), uzme vam bar 3 dana života na svakih 15 dana. Ali taj osjećaj kad poslije jednog ciklusa pipneš mjesto gdje je Miško bio i shvatiš da ga pola nema – tad znaš da sve radi u tvoju korist. Činjenica je da hemio ubija i zdrave ćelije – ali vratiće se. Bitno je samo da one bolesne odu.
Eto, tri dana pred moju 11., pretposljednju terapiju i dalje osjećam strah od mučnine koja će me pokositi, ali i ponos i sreću jer rat samo što nije završio. Možda vam na kraju ovog teksta, ako ste potpuno zdravi, potpuno nije jasno šta sam ja sad htjela da kažem ovim nekonkretnim spiskom. Ali sam sigurna da oni koji su u ratu ili su tamo bili, s nekom bolešću, potpuno razumiju proces, važnost i raspored ovih metoda izlječenja. Jer, u konačnici, sve je to život.
