Umrla je sigurnost svakog roditelja koji dijete “pusti” da ode u mrak, u život, da se zabavi, da možda i popije, zagalami, zapjeva, s nekim se posvađa.
Umrlo je povjerenje u slučajne prolaznike koji hodaju iza tebe u polumračnoj ulici koja još nije došla na predizborni red.
Umro je mir, ako ga je ikad bilo.
Umrlo je povjerenje u one kojima je posao da imamo povjerenja u njih da će čuvati sigurnost svakog od nas.
Umrla su djetinjstva njegovih drugara koji su preko noći odrasli, jer jedan od njih je otišao prerano.
Umrli su njegovi roditelji, kojima će pravda, ako je ikad dočekamo, samo biti sedativ, ali ne i lijek.
I ne radi se o tome ko je i koliko puta stajao u tišini pored njih, ko je razmišljao o tome da li je uopšte umjesno apludirati, ne radi se o tome ko je i koliko puta napisao nešto u grupi, uplatio novca, kupio svijeću ili podijelio neki tekst.
Ne radi se o onima koji su nešto od gore navedenog uradili makar i samo jednom.
Radi se o onima koji nisu.
Na sinoćnjem, desetom okupljanju, jedna Davidova drugarica čitala je pismo koje je završilo njenim glasnim, ljutitim, poluplačljivim uzvikivanjima: Stidite se vi koji od 18 do 19h sjedite u banjalučkim kafićima i ne grize vas savjest. Stidi se Banja Luko.
Jeza me prošla. Pogledala sam u svoje bezbrižno dijete koje je lizalo sladoled i čekalo da “čiko završi priču” pa da idemo. I sve do tog trenutka mi je bilo potpuno normalno i logično da nas je sve manje svake večeri. Da se masa osipa, jer život uvijek ide dalje, takav je on.
Ali sad, dok mi zvoni taj njen prodorni glas u glavi, sad više nije.
Jer se ne radi o jednom ubistvu.
Jer se radi o svim tim gore navedenim ubistvima.
Jer ne stojimo mi tamo samo zbog Davida.
Mi stojimo tamo i iz sebičnijih razloga – zbog svoje djece, zbog djece onih koje najviše volimo, zbog želje da se nikad više nikome ne desi to što se njima desilo.
Zbog želje da nikad više niko ne mora da pred nepoznatim ljudima, skida sloj po sloj duše sa sebe, dijeli suze s onima koje možda nikad sreo ne bi i pravda se nebu i zemlji što i dalje stoji tu.
Zbog želje da nikad niko ne mora da traži pravdu gubeći i ono malo snage stajanjem u centru grada dok svijeće gore i podsjećaju da se svako od nas već sutra može svesti samo na tu žutu svijeću.
Zato, prije nego što pomislite da to stajanje u miru i tišini, svaki dan od 18h na Trgu Krajine, nije vaša stvar – zamislite samo na trenutak da ste vi Davidov otac ili majka. Ne dopada vam se, zar ne?
Zato dođite. Stanite. Uzdahnite. I 5 minuta je bolje nego ništa.
Jer #pravdazadavida je pravda za svakog od nas!
