Ako kažem da sam doputovala kući, onda ću vjerojatno sama sebi lupiti dva-tri edukativna šamara i poslušno okrenuti i drugi obraz. Kuća je zgrada, kauč s kojega se iduća tri dana nećeš pomaknuti umotan u dekicu kao sarma, velika plazma s koje ćeš ta ista tri dana tako lijen i umotan po stoti puta gledati Kako sam upoznao vašu majku ili Teoriju velikog praska, bijeli radni stol jer je to skroz fashion i ina tehnologija i namještaj na određenom mjestu i na točno određenoj adresi. Dom nije to.
Dom je ono toplo, mekano, nježno i miriše na neku drugačiju ljubav i na neke davnije tragove djetinjstva koji su jedino tu još uvijek tako neobično opipljivi i stvarni.
Tamo gdje te još s ulice kad se vraćaš zapljusne jače nego val ispitnih rokova miris predjela, tri glavna jela i četiri deserta, bez obzira na to u koje doba dana, noći, tjedna ili godine dolaziš. Tamo gdje nije slučajno što je taman kad prekoračiš prag kolač baš prije minutu izvađen iz pećnice, a meso prije 20 sekundi skinuto s roštilja.
Tamo gdje onaj dan kad se vratiš, svi ostanu malo duže budni bez obzira na to što rade ujutro. Tamo gdje te dočeka čista posteljina koja miriše svježije nego Alpe, a ti znaš da se nije oprala i promijenila sama od sebe slučajno baš dan prije tvog povratka.
Tamo gdje te mačak budi u pola šest ujutro s prozora iako nemaš pojma kako se popeo na drugi kat, ali zna da si došla i da si dovoljno slaba i dovoljno luda da se ustaneš i serviraš mu preuranjeni doručak, a nakon toga mu složiš improvizirani krevetić na podu kraj svog i još ti triput mahne repom s namjerom da sklopite mali sporazum da ne kažeš mami gdje je nestalo ono već spomenuto meso s roštilja. Tamo gdje je vjerojatno jedino mjesto na svijetu na kojemu Božić još uvijek ima šanse bit Božić, s metrom snijega ili bez njega.
Tamo gdje ti, kada se vraćaš u Zagreb, spakiraju pola kruha „za prvu ruku“ iako imaš pekaru točno dvije minute puževog hoda od stana. Tamo gdje prije tvog povratka u Zagreb ispeku 15 šnicli mesa, tebi pošalju 10, a sebi ostave 5. Eto tako, da ne budeš gladna. Tamo gdje ti za Zagreb pošalju tri četvrtine kolača, a sebi ostave jednu. Eto tako, ako se zaželiš slatkog.
Tamo gdje je vjerojatno još jedino mjesto na svijetu na kojemu netko još uvijek brine oko toga što su ti gola leđa i što si u ekspediciju na hladnjak promarširala bosa. Tamo gdje te uvijek nagovaraju da presložiš raspored i nekim čarobnim organizacijskim sposobnostima koje nemaš (što iz godine u godinu potvrđuju tvoji jesenski rokovi) stvoriš bar još jedan slobodan dan koji isto tako nemaš jer ionako već imaš minusa u semestru više nego ECTS bodova u posljednje tri godine.
Tamo gdje uvijek kad odlaziš kažu: „Šta je već prošlo? K’o da te nije ni bilo.“
Tamo gdje, kako Balašević kaže: „Jedna je, shvaćaš, varoš u koju se vraćaš“, jer je jedina varoš u koju se uvijek možeš vratiti i koja te čeka vjernije nego Penelopa i baš nikad se ne ljuti što te, po njihovoj procjeni, nije bilo najmanje tri vječnosti i možda još malo duže. Tamo odakle odlaziš, ali se uvijek s vremena na vrijeme i vraćaš. Da provjeriš diše li još uvijek, je li još uvijek sve onako kako si ostavio.
Ne ni zbog zgrade ni zbog plazme ni zbog kauča. Nego zato što su tamo oni tvoji prvi prvi koji će trajati zauvijek i koji te dočekuju kao da si Sulejman Veličanstveni ili kraljica Elizabeta, a ne bijedni student koji je druga godina faksa i peta godina menze.
Tamo su ostale u zraku tvoje prve ljubavi, prvi smjehovi i prva razočaranja, klupa u parku na kojoj si s društvom pozdravljao svoja prva neprospavana jutra uz gitaru (i samo gitaru), škola u kojoj si naučio padeže, tablicu množenja i nepostojeći predmet prvih zaljubljivanja, školsko igralište s kojega si se toliko puta vratio krvavih koljena i čvrstog uvjerenja da s najboljim prijateljem više nikada nećeš progovoriti ni riječ, barem ne kroz idućih pola sata, skroz do nove igre skrivača i do novog razbijenog koljena.
Zato tamo prestaje kuća i počinje nešto toplo, mirisno, nešto mekše, prvo, drugačije i nježnije.
Tamo prestaje kuća i počinje dom.
