Vikend je bio u znaku fotografije na kojoj muškarac stoji u poderanim farmerkama u redu. Komentar na fotografiji nije uvrijedljiv, jer ne znam kako bi nekog uvrijedilo to što čovjek konstatuje da “lik ima rupu na farmerkama”. Ali…
Uvijek to ali.
Ova fotografija je dobar test za štošta. Šta vama prvo padne na pamet kad vidite fotografiju + komentar?
Moja prva misao je bila: E pa stvarno nema smisla da neko ismijava ovog čovjeka, sutra ću o tome napisati tekst! (Kao da tekstovi nešto mijenjaju)
A onda je stvar prenoćila, ja sam pročitala nekoliko mišljenja na tu temu i dozvolila i sebi da razmislim.
Prvo, biram da mislim da je dječaku, pretpostavljam da je mlađi, bilo samo smiješno što su čovjeku poderane hlače.
Drugo, zašto bi samo “jadni, siromašni ljudi”, na koje su se portali odmah referisali, imali poderane hlače. Pa ja imam jedan poderan džemper koji nosim mjesecima. Lijena da ga ušijem, ništa drugo.
Možda je čovjek sjeo na žičanu stolicu preko puta MUP-a, nije skontao i eto rupe.
Možda je u njegovom kraju to moderno.
Možda, možda, možda.
U jednom od tekstova autor žali što ne zna ko je autor fotografije, jer “bi mu svašta izgovorio”.
I ova situacija je nekako Internet u malom.
Potrčimo da osudimo, pljunemo, etiketiramo, izmislimo pozadinu samo na osnovu jednog komentara. Jer je to lakše nego razmisliti, nego ne pljunuti, jer je lakše imati nego nemati mišljenje. Nemati mišljenje danas je postalo nemoguće. Na razne teme.
Ja sam bila jednom ovaj poderani čovjek. A u istom trenutku i ova osoba koja je okačila poderanog čovjeka.
Ležala sam u bolnici, odbrojavala dane do odlaska kući, malo prije 21h tvitnula kako jedva čekam da ugledam tablu « Republika Srpska». I ugasila telefon u nadi da ću zaspati. Glup tvit da gluplji ne može biti.
U narednih 24h oni kojima smeta Republika Srpska kao pojam su me “sahranili u grobu da mi majka traži ostatike”, nazivali četnikušom, nadali se da neću preživjeti tako ćelava (na profilnoj slici sam bila potpuno ćelava).
A ja sam samo htjela da uđem u Gradišku, jer to znači da sam blizu svog djeteta koje u tom trenutku nisam vidjela više od 20 dana.
U nastavku slijedi samo nekoliko tvitova na tu temu:
Internet – mjesto puno bukvalista.
Sreća – ja sam preživjela.
Sreća – neće naći ovu osobu koja je okačila fotku, a on nakon ovih komentara nešto slično vjerovatno neće ponoviti, jer bi mu zbog jedne fotografije možda i na vrata došli. A i nadam se da osobi nikad više neće pasti na pamet da fotografiše nečije oblačenje, ma kakvo ono bilo.
I ono što bi bila najveća sreća – da pretpostavke interneta o ovom čovjeku kojem su dodijelili svu jadnost ovog svijeta – nisu tačne.
A i da jesu:
sjašite sa siromašnih,
sjašite s bolesnih,
sjašite s golih i obučenih,
sjašite sa traženja materijala za lajkove na internetu prezasićenom svim gore navedenim.
I ne zaključujte na prvu.
O ljudima, njihovim hlačama, njihovim izjavama, njihovim brakovima, djeci, odnosima, mislima.
Jer sigurno ne biste voljeli da tako zaključuju i o vama.
I probajte – bar sedam od mjesec dana – da prvo pomislite da je nešto lijepo u pozadini.
Ko zna, možda i bude.
