Hajde da nekako podvučemo crtu i shvatimo da je seksizam i onaj suptilni komentar ispod nečije fotografije, baš smešan vic, da je seksizam u ponašanju, govoru, pisanju, zakonima, običajima, tradiciji. Seksizam jača stereotipe, vređa, degradira, ponižava, umanjuje nečiju vrednost, znanje, obrazovanje i celokupnu ličnost. Sve ono što jedan pol čini inferiornim – e, to je seksizam.
Studija iz 2019. godine otkrila je vezu između seksizma i seksualnog napada. Ljudi koji su podržavali seksizam bili su oni koji prenose krivicu za seksualni napad na žrtvu, a ne na počinioca.
Medijska slika žene u Srbiji je knjiški primer seksizma. Patrijarhalni sistem ženu čini podređenom muškarcu. Ona treba da zadivi, oduševi, uzdigne muškarca. Znate one komentare “nemoj da se pored tebe oseća manje muško”? Dakle, nikako nemojte dozvoliti da je muškarac pored vas manje obrazovan, manje uspešan, manje šta god. Ukratko, preuzmite odgovornost za ono što nikako ne treba da bude vaša odgovornost i obavezno umanjite svoje kvalitete.
Zbog takvih društvenih navika žena se često svodi na objekat. Kada pogledate tekstove u novinama, oni su slika i prilika seksizma. Jedan od njih je slučaj koji zasigurno niste propustili, a vratiće nas na početak pandmije virusa korona i pojavljivanje doktorke Darije Kisić Tepavčević. Da li se sećate komentara akonto njenog izgleda, doteranosti, uvek isfenirane i ofarbane kose? Zbog čega se rad jedne stručnjakinje zanemaruje i u prvi plan stavlja njen fizički izgled?
Ili, recimo, koliko ste puta čuli komentar “bitno da si nokte sredila” – kada Y osoba nije zadovoljna nekom uslugom u pošti, prodavnici, banci. Znam da nikada nisam čula “bitno da si bradu uredio”. I tu nastaje problem. Ne smemo dovoditi u vezu nečiji izgled i stručnost – pravilo važi za oba pola.
Opaske na račun fizičkog izgleda nisu kompliment.
Imaš muški humor – nije kompliment.
Ona je brat – nije kompliment.
Dobro voziš za jednu ženu – nije kompliment.
Ponašaj se više kao dama – nije savet. To je seksizam.
Uvrede ne smemo posmatrati kao nešto normalno i prihvatljivo jer to nisu. Uvrede su seksizam, baš kao i pretnje nekome zbog prkošenja rodnim normama.
Seksizam je kada tretirate ljude kao podređene na osnovu njihovog pola.
Kada verujete da su žrtve seksualnog nasilja „to same tražile“ zbog njihovog ponašanja ili odeće.
Kada vrednujete ženu na osnovu toga da li je ili nije majka ili supruga.
Kada verujete da žena ne treba da radi nešto zato što je žena.
Kada verujete u tradicionalne rodne uloge.
Kada ne koristite rodno senzitivni jezik.
Poruke koje dečaci i devojčice dobijaju u ranom uzrastu na temu šta znači biti muškarac ili šta znači biti dobra žena su ograničavajuće, zasnovane na rodnim stereotipima i veoma su štetne. Najveći uticaj imaju porodica i mediji. Jedni utiču na to da se žene moraju prilagoditi idealima lepote, dok su muškarci primorani da se uklope u sliku hranitelja. Drugi od žene očekuju da zapostavi karijeru i ispuni porodične dužnosti, dok od muškarca očekuju da lupa šakom o sto i ne pokazuje emocije. Takvi stavovi otežavaju borbu za ravnopravnost polova.
A kada nemate kulturu koja ohrabruje ravnopravnost, onda imate kulturu koja normalizuje seksizam.
Da bi se zaustavio seksizam, važno je razumeti kada i kako se on manifestuje. Progresivna borba za ljudska prava znači da jednako obraćamo pažnju na to kako seksizam utiče i na muškarce i na žene.
Tolerisanje šala na račun silovanja u zatvoru (pazi da ti tamo ne ispadne sapun, zna se šta takvima rade u zatvoru) znači da društvo seksualno nasilje počinjeno nad muškarcima smatra zabavom ili adekvatnom kaznom i to je u najmanju ruku jezivo i skandalozno.
Naizgled bezopasni slučajevi svakodnevnog seksizma utiču na normalizaciju nejednakosti između žena i muškaraca. Od komentara da u četrdesetim izgledate kao devojka, preko maco, srce obraćanja od strane kolega, nadređenih i nepoznatih osoba na ulici, pa do pitanja kada mislimo da rađamo. Zato je neophodno osporiti seksističke stavove, a kažnjavanje zbog upotrebe istog važan je korak ka istrebljenju normalizovanih uvreda.