Tek sam nedavno na internetu otkrila Eseda i Mahiru.Otkako sam čula njihovu priču, često mislim o toj ženi.
Esed i Mahira upoznali su se i vjenčali kao mladi, prelijepi i zdravi ljudi. Nakon godinu i pol dana braka, Esedu je dijagnosticirana multipla.
Kasnije je postao nepokretan. Ne može govoriti, hodati, raditi. Ne može sam jesti, okupati se i otići u toalet.
Njegova žena, ljepša od svih influencerica u BiH, nasmijanija od svih naših voditeljica i snažnija od svih muškaraca ove zemlje, ostala je s njim u njegovoj bolesti i nesreći.
Njih dvoje su najsretniji ljudi koje sam vidjela ove godine.
Mahira je muža, dok nisu dobili lift, na rukama nosila na treći kat. O njemu se brine kao o bebi. Djeca su joj zdrava i sretna.
Nasmijavaju je problemi mamika na Facebooku. Ne odaje dojam osobe koja ima psihičke prijenose zbog svog teškog života. Ona ne kuka, ne plače, ne moli za milost.
Pored toga što je prelijepa, požrtvovana, dobra supruga i majka, žena je beskrajno duhovita i oštroumna. Žena se zajebava. Ženi ne treba lajfokuč, visoka vibracija i horoskop.
Oni kažu da je to islam i vjera u vječni život u raju. Ja mislim da je to ljubav. Istinska ljubav koja je pouka svakom tko ih je vidio barem na televiziji. Ljubav koja posramljuje. Ljubav na kojoj možemo samo zavidjeti.
U doba kada se zavidi ženama koje pored sebe imaju snažne bogate zdrave muškarce koji ih na rukama nose u najljepše zemlje svijeta, koje su pored svog muškarca sigurne i razmažene kao bebe, koje njihovi muževi oblače, hrane i maze, ja naiskrenije zavidim Mahiri.
Voljela bih, najiskrenije, da imam njezin talent za ljubav. Njezin talent za smisao i sreću u životu. Da imam njezin optimizam.
Dok cijeli pogani svijet živi za nečiju zavist, pokazuje torbe, auta, kuće, vile i kako su ukrotile neukrotivog frajera, istinski se zavidjeti može samo Mahiri.
Samo zato što postoji i voli. Onako kako gotovo nijedna od nas nije sposobna voljeti i onako kako gotovo nijedna od nas nikad neće biti voljena.
