LjudinajnovijeŽivot

Mehdi Ali: “Odrastao sam u ovom kavezu” – Život u Park Hotelu  

Došao sam u Australiju kada sam imao 15 godina.

Došao sam jer mi je bila potrebna pomoć.

Prevela: Anja Delić Redakcija

thesaturdaypaper.com.au

Bio sam dječak kojem je trebalo sigurno mjesto za život. Umjesto toga, zatvorili su me na osam godina, bez pristupa zdravstvu ili obrazovanju.

Oduzeta su mi najosnovnija ljudska prava. Smatraju me prijetnjom za svoju državu jer sam pobjegao iz svoje rodne zemlje i došao brodom u njihovu. Služim najokrutniju kaznu iako nisam napravio zločin. Sve zbog ovog okrutnog sistema.

Za mene nema pravde. Većina onih koji su stigli brodovima u istom periodu kao i ja su oslobođeni, osim nas nekoliko koje koriste kao političke pijune. Drže nas zaključane kao primjer šta se dešava onima koji se usude da dođu na ovakav način.

Najteži mjeseci u pritvoru su uvijek decembar i januar. U ovo doba, sa prozora naših soba u Park Hotelu, vidimo ljude kako slave sa svojim najbližima još jednu godinu u kojoj smo mi daleko od svojih bližnjih. Ova Nova godina i Božić su deveti provedeni u pritvoru.

Dva dana prije Božića, oko 13.30, ležao sam u krevetu i gledao film kada su se vrata moje sobe naglo otvorila. Čuvar koji je stajao na vratima izgledao je izbezumljen. Rekao je da je izbio požar u zgradi.

Upalio se alarm i u hodniku je nastao haos. Stražari su trčali okolo u različitim pravcima dok je dim ispunjavao vazduh. Miris vatre i dima su me podsjetili na moju porodičnu kuću koja je izgorjela u Ahwazu, na jugozapadu Irana.

Uputili su nas u predvorje na prvom spratu. Svi su bili u stanju šoka i zbunjenosti. Ispred hotela sam vidio vatrogasna, policijska i vozila hitne pomoći. Unutra nije više bilo nijednog australijskog policajca ili stražara.

Prišli smo policajcima koji su stajali na ulazu i rekli im da moramo da izađemo, da ovdje nismo sigurni.

Jedan od policajaca nam je rekao da se smirimo. “Smirite se odmah. Ne možete napustiti zgradu.”

Foto: pinterest.com

Niko nije došao da nas vidi. Nismo imali izbora osim da sjedimo u predvorju dok je zgrada gorila. Mogao sam da vidim strah na licima ostalih izbjeglica. Jedini izbjeglica kojem su dozvolili da napusti zgradu je bio muškarac koji je hospitalizovan zbog udisanja dima.

Satima smo sjedili na istom mjesto, nikog od policajaca nije bilo unutar zgrade. Neki od nas nisu mogli disati. Nismo mogli ni otići u kupatilo, tako da smo morali da koristimo flaše.

Ljudi su postajali frustrirani i očajni. Jedan čovjek je ustao i suočio se sa policijom.

“Prošlo je devet godina”, vikao je. “U pritvoru sam od 2013. godine i žele da nas zadrže ovdje  dok hotel gori. Ne možemo više, umorni smo. Dokle ćete nas ovdje držati kao kokoške?”

Dok sam sjedio slušajući ga, misli su mi lutale. Nisam bio toliko uznemiren zbog požara, koliko zbog činjenice da znam da starim i da gubim svoju mladost u pritvoru. Svakim danom je preživljavanje. Izgubio sam svoje tinejdžerske godine. Zaspao sam iscrpljen i preopterećen.

Kada sam se probudio, drhtao sam. Tražio sam deku, ali mi nisu ni to htjeli dati. Prolazili su sati i nakon nekog vremena nam je rečeno da je sigurno da se vratimo gore.

Kada sam konačno došao u svoju sobu i legao, čuo sam svog rođaka kako viče: “Vodite me odavde. Ne mogu više ovo!”

Napolju, u holu, ispred njegove sobe okupile su se izbjeglice i stražari. Jedan ga je stražar držao. I drugi zatvorenici su počeli da viču. Snimao sam sve telefonom sve dok me jedan stražar nije udario. Tada sam izgubio svijest.

Nakon ovog incidenta nisam mnogo jeo. Izgubio sam dosta kila zbog loše hrane i gubitka apetita zbog stresa. Prije nekoliko dana su poslužili doručak koji je imao crve u sebi. Sljedećeg dana je doručak bio buđav hljeb.

Zakon kaže da se djeca drže u pritvoru što kraće moguće vrijeme, a ja sam odrastao u ovom kavezu. Pravda je sve što tražim. Ne želim više da preživljavam. Želim da živim.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije