Bori se, lomi sve pred svojim „stopalima“, razdvaja puteve, uništava cvijeće i hiljadu malih ptica umire zbog nje. Umije da kalkuliše, proračunata je i pomalo tvrdoglava dok se tako oprezno sakrije ispod naših mišića.
Više sam za ljeto, ono nježno i pomalo naivno. Ljeto zbog koga svaki put živim i proživim tri ljute zime. Ljeto u kome vidim nebo prepuno zvijezda, toplu noćnu obalu u maloj uvali pod Velebitom. Hiljadu puta od jutros mirišem po moru iako je Bosna sve češće „posna, bosa i prkosna od sna.“
Jednako sam prkosna, bosa i svaki put žedna onog mora zbog kojeg dišem svako ljeto. Svaki put dok ugledam te mile i meni ugodne daljine, shvatim koliko je ljepote i snage u tim toplinama i prkosima Dalmacije.
Volim jednako onaj kamen iz koga se tako mučno probija cvijet da bi rastao, iako nema neke uslove za opstanak. No, on biva i prebiva, raste i prkosi svemu što mu ne daje nikakvu šansu. On je u svome nepovoljnom tlu pronašao sve ono što posjeduje cvijet u plodnim ravnicama i šumama. Bori se, baš zbog toga što je put isti, onaj što je sakriven ispod zlatnog sunca. Sve je izgleda u suncu, onome što je svima jednako i ravnomjerno raspoređeno.
Pitanje je samo, koliko poštujemo i volimo svaku zlatnu kaplju s neba. Snovi spavaju, sve češće skriveni i ušuškani duboko u nama. Ćutimo i ne govorimo sve ono što se skupilo ispod srca i spava. Sve dok ne pronađe mjesto gdje će rasti, srasti i umiriti se. Bojim se da neke ljude, trenutke i riječi nije dovoljno samo čuvati pod okriljem sna.
Sakriti ga od drugih, ušuškati duboko ispod srca i pustiti da ne odu. Dok neko kaže, da ljubav treba pustiti da ode. Baš kao što ptice odlaze, tako i ljubavi odlaze. Ne umijem da pošaljem nešto što me izgrađuje i budi, nešto što je moja prva i posljednja misao svakoga dana.
Ono što se duboko sakrilo u uglu jastuka, boravi, diše i spava kao da je svaki dan tu. Treba, treba više nego ikad!
Treba dok se oluje spuštaju i ne pronalaze ugao u nebu. Dok se zima onako drsko probija sve do srca i stvara crvenilo po rukama, voljela bih da si tu. Da sakrijem ruke u džepove i ponesem sve trešnje prema tvome srcu.
Možda se tada pojaviš i zagrliš snažnije nego ikad!
Sigurna sam da mi neće puno trebati, samo neko uzglavlje između vrata i ramena, prkosi neukrotivog i one dvije, tri zvijezde što su zaspale u blizinama tvog srca. Ne bude se, nego su ostale tamo gdje lupalo kao nikad do sad!
