Može i brzo kroz vreme da se putuje, rekla mu je. Kad nemaš mnogo vremena i stisne te svašta sa svih strana, niko ti zapravo ne brani da na brzinu, možda na samo desetak sekundi sklizneš u taj zagrljaj što se desio pre 12-13 godina.
Jednog dana, upravo te ruke će uzeti vaše i držati ih kada ste tužni, usamljeni ili zbunjeni, a baš kada budete očekivali da će ih pustiti kao i sve druge koje su bile prije njih, neće.
Nepodnošljiva rupa i praznina
kao nasilno iščupana suština iz mog stomaka,
podsećaju me da nisi tu.
Osmijeh tvoj najljepši je znaj,
I sa tobom sve je kao raj,
Možda sam blesava,
Ali jedno znam, da ti si taj.
Ne volim zimu!
Kruta je, snažna i toliko prepuna samopuzdanja, onog kakvog nikad nisam imala.
Kada naiđe onaj pravi,
za koga si ti ona prava.
Ne pitaš se nikada ,da li negde postoji neko bolji od tebe.
Znate li onaj osjećaj napetosti u stomaku?
Napetost koja prija i stišće utrobu, ona nelagoda koju osjećaš, ali ti govori da si srećan.
Noć je obasuta mjesecom.
Zvijezde trepere uz hladnoću srca koje je nekada bilo ugrijano ljubavlju između mene i njega.
I pozvao je. Jednog dana, sasvim običnog.
