Kako sam samo naivno i drhtavo
upijala te dodire, misleći se
Bože, ja sam nečiji univerzum.
Da si samo znao, kako sam se
tanano sklupčala u ćošak sebe,
da si samo znao da sam disala
to veče te riječi,
da si se samo upitao koliko srce
brzo može da kuca, saznao bi tog trena.
Posmatrala sam te dugo tada,
uplašeno, zbunjeno, ranjivo.
Odlutao si negdje. O čemu razmišljaš?
Tako bih voljela da razmišljaš o meni.
Više i ne znam, da li si zasigurno i rekao
da sam ja tvoj univerzum.
Možda sam tada, tako slabašna i malena,
ležeći u tvom naručju samo jako poželjela da to čujem.