LjudiMjestanajnovijePojaveRadoznala Lola

Hvala ti, Mirela. Ne želim nikome da ikada o ženskoj i majčinskoj boli sazna sve što ti sada znaš

Auto-cenzuriram se jer riječi koje imam za sve one koji su Mireli otežali ionako nepodnošljivo tešku situaciju, ne bi prošle.

Redakcija

rtl.hr/KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Inače relativno lako i brzo pišem i izražavam svoj stav kad su teme ljudskih prava u pitanju. Ta lakoća valjda proizlazi iz činjenice da većina ljudi, bez obzira svrstavali se ideološki lijevo ili desno, uglavnom imaju jasan stav kad su tako važne teme u pitanju.

Međutim, od trenutka kad sam prvi put u medijima čula priču Mirele Čavajde, shvatila sam što to znači “zanijemiti”. Skoro pa doslovno zanijemiti. Čovjek obično zanijemi onda kad količina šoka prelazi njegov potencijal procesuiranja užasa. Užasa i zla.

Onda kad mozak odbija pojmiti da se neka, odavno stečena ljudska prava danas, u 21. stoljeću bez problema, srama ili ikakvih posljedica brutalno gaze i osporavaju. Po meni je dovoljno sramotno uopće ih i preispitivati, a kamoli… Kamoli to što ovih dana, u ovoj licemjernoj, sadističkoj pećini od zemlje proživljava Mirela Čavajda.

Svaki put kad pokušam zamisliti kako se ta žena osjeća, zaledim se. To je možda mehanizam obrane – lakše mi je zamrznuti sve emocije nego zaista, makar samo zamišljajući, osvijestiti njenu patnju i količinu boli koju proživljava. Previše je. Bojim se da ne bih podnijela.

A kako onda ona podnosi, ona u čijem se tijelu, duši i srcu događa sva ta bol? I onda tako zaleđena pratim sve – što je rekla njena odvjetnica, kako reagiraju (ne)odgovorni, što stanovnici Hrvatske misle, jesu li svi zgroženi? Pa, morali bi biti, ako su ljudi, mislim se ja. K’o Alisa u Zemlji čudesa.

Kao da već pola životnog vijeka ne živim ovdje. Kao da nisam i sama prošla bezbroj situacija u kojima su me “odgovorni” natjerali da se osjećam kao manje vrijedno biće. Bez prava na vlastite odluke. Samo zato što sam žena.

Ovo “samo zato što sam žena” mi je nekad znalo zvučati patetično i pretenciozno. A onda kad sam i sama upala u vrtlog hrvatskog patrijarhata i primitivizma, kad me energija sadizma i zlobe razbila o zid, tj. o zidove nekoliko institucija; uključujući bolnice, s posebnim naglaskom na ginekološki&porodiljni odjel e, tad sam razumjela da ti se u Hrvatskoj neki užasi zaista mogu dogoditi samo i isključivo zato što si žena.

A ipak se uvijek ponovo prenerazim. Kao da ne znam da te u ovoj zemlji, ako pripadaš bilo kojoj ranjivoj skupini, doslovno nitko neće zaštititi. Jedini koji će ti htjeti pomoći su oni koji za to nemaju takoreći nikakve alate ni mogućnosti.

A oni koji mogu i koji su, dapače, čak i plaćeni da ti pomognu, neće napraviti ništa. Pardon, da samo ne naprave ništa, to bi još i bilo humano. Ali oni ipak nešto naprave – ponize te, ismiju te, osumnjiče te i vežu za stup srama. Poklone te orlušinama na kljucanje. Znam sve, Mirela. Ili, skoro sve.

Sjećam se, bila sam tamo, na tom odjelu, kad je medicinska sestra ženi u agoniji odbrusila “Šta se dereš? Kad si se j***** nisi se derala!” A ja sam dotad mislila da je ta primjedba obični mit. Izmišljena priča preosjetljivih trudnica i rodilja. A onda sam to čula. Krevet do mojega.

Nisam reagirala jer sam i sama bila u agoniji. Jedini otpor pružio je moj um – tad sam odlučila da nikada više neću dobrovoljno stupiti na taj odjel. Obećala sam to sebi, i održala riječ.

Nikad u životu nisam doživjela toliko ponižavajućih situacija kao na porodiljnom odjelu. Što je jako čudno u zemlji koja sve radi da te nagovori na trudnoću i na rađanje. Kad na kraju završiš tamo gdje bi se veličanstveni događaj trebao odigrati, tretiraju te skoro kao kurvu.

Jer, ako nisi urlikala dok si “to” radila, to znači da si možda u tome uživala. A, ako si uživala, onda sad, kad rađaš, nemaš pravo na vrištanje, jer samo kurve uživaju u seksu. (ne, ne želim upotrijebiti blaži izraz, lagat ćemo se neki drugi dan)

Gledam Mirelu i pred očima mi promiču slike, prizori u kojima sam, kao žena, ili samo zato što sam žena bila zaustavljena, ušutkana, ponižena.

Osjećam takvo gađenje da mi je skoro pa nemoguće išta napisati. Previše energije, naime, ulažem u to da ostanem pristojna. Auto-cenzuriram se jer riječi koje imam za sve one koji su Mireli otežali ionako nepodnošljivo tešku situaciju, ne bi prošle, tekst bi mi bio pun onih **********. Tekst bi mi bio sastavljen isključivo od tih zvjezdica koje zamjenjuju vulgarne psovke.

Osjećam gađenje koje mi skoro onemogućava disanje. I bijes osjećam. Ne toliko na one koji nisu sposobni shvatiti patnju kroz koju prolazi Mirela Čavajda. Oni su zakinuti, i što sad. Možda ih samo treba žaliti. Ali bijesna sam na sebe kad se sjetim koliko puta sam odšutjela kad sam trebala vikati. Vikati iz petnih žila, urlati. Tako sam, naravno, i odgajana. Da prešutim.

Tako nas je većina odgajana u ovoj zemlji u kojoj žena ne vrijedi ako se nije napatila. Patnja je ovdje uzdignuta na pijedestal pred kojim se usrdno klanjamo i molimo se da i sami dosegnemo tu količinu patnje koja je jedino mjerilo ženske vrijednosti.

Kažu, kad te neki manijak ili nasilnik napadne na cesti, najpametnije je vrištati što glasnije možeš. Tako ćeš ga možda na trenutak zbuniti pa možda uspiješ otrgnuti se i pobjeći. A i privući ćeš pažnju drugih ljudi koji bi ti eventualno mogli pomoći.

Upravo tako se žene u Hrvatskoj moraju ponašati – ova zemlja se prema ženama ponaša kao nasilnik na cesti. Napada, udara, siluje, nanosi bol i ozljede. Zato trebamo vrištati, što glasnije i što duže. Da su nam rekli da imamo pravo vrištati, da su nas majke tome učile, možda se mnoge priče poput Mireline nikada ne bi dogodile.

Da su nas majke učile da imamo pravo vrištati, možda ne bi žena drugoj ženi u rodilištu, zato što vrišti od bola, rekla “Kad si se j***** nisi vrištala”. Možda ne bi bilo normalno da je “žena ženi vuk”. Možda žena ženi postane vuk jer se nada da će onda sama bolje proći. Da će, ako i sama postane vuk, vukovi prema njoj imati milosti. Neće, draga.

Ovih dana je jedna žena odlučila ne odšutjeti i dići glas za sve nas i za naše kćeri. I za njihove kćeri i kćeri njihovih kćeri. Koliko snage i nepojmljive ljudske hrabrosti mora biti u nekome da u trenucima najveće patnje odluči govoriti. Govoriti da se ne bi ponovilo. Da bi, možda, olakšala drugim ženama koje će doći u istu ili sličnu situaciju. Osjećam se pomalo posramljeno, zbog svih mojih šutnji. I osjećam duboku zahvalnost.

Hvala ti, Mirela. Znam sve. Ili, skoro sve.

Ne želim nikome, stvarno nikome da ikada o ženskoj i majčinskoj boli sazna sve što ti sada znaš. Hvala ti i u ime kćeri koju nikad nisam imala i zbog toga osjećala olakšanje – znamo svi, znamo oduvijek i znamo za zauvijek da će, u ovoj zemlji, sinovima biti nemjerljivo lakše.

Preuzeto sa: rtl.hr

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije