Mene smara odlazak kod frizera.
Ne volim da se šminkam.
Ne nosim na posao visoke pete i uzane kompletiće.
Ne volim dugačke nokte.
Ne idem na pedikir. Na pomisao da sam zaglavljena u solarijumu mi se podiže kosa na glavi, a i depilaciju bih radije preskočila.
Ne vodim dugačke razgovore uz kafu sa prijateljicama.
Ne glumim da ne mogu podići kutiju tešku 2 kg i ne želim da se predstavljam kao krhko biće.
Mrzim šoping i kupujem samo kad moram.
I tada bih najradije da to za mene obavi neko drugi i maštam o danu kada će moja zemlja imati online kupovinu da ne moram da se guram sa drugim oduševljenim tetama.
Kakva sam ja to žena, pomisliće ovi koji me ne poznaju? Ja volim da kuvam i ne mislim da sam zbog toga manje cool. Volim i da jedem, iako to kao žena nikako ne bih smjela priznati. Ali nisam raspoložena da glumatam i nabadam brokoli praveći se da je ukusan. U stilu karfiol je mnogo ukusniji od pizze. Možeš misliti. Ja najviše volim da nosim patike i ne, štikle nisu udobne. I u njima se ne osjećam kao da nemam ništa na nogama. Ove koje tvrde da su štikle od dvanaest cm jednako udobne kao dobre patike ili nikada nisu nosile patike ili lažu. Treće nema.
Ja volim da čitam. Od Tolstoja do E.L. Džejms. Ne mislim da sam manje inteligentna, jer sam pročitala “Pedeset nijansi sive” i nemam problema s tim. Biram da gledam ljubavne filmove sa srećnim krajem prije onih u kojima je Rambo poubijao pola glumačke ekipe i šta je tu loše?
Kako sad jedna žena koja ne voli da na lice nabaci tonu pudera, bronzera, rumenila i drugih stvari za koje ne znam ni čemu služe, a kamoli kako se zovu, može da bude emotivna i osjetljiva. Da je u stanju da podigne i nešto teže od mobilnog telefona i plače bezbroj puta na scene iz “Titanika”. Zato što se ne uklapa u stereotip koje je društvo nametnulo i ono što žena jeste ili bi trebalo da bude.
Ja danas jedino trebam da budem – JA. I svaki dan sam ja – ja i ne razmišljam mnogo šta o tome misliš ti. Pomisliće opet oni koji me ne poznaju da sam vjerovatno neka zapuštena, brkata i čupava namrštena žena koja ne komunicira ni sa kim i ne voli nikoga. Opet stereotip. Naprotiv. Ja sam uvijek veselo iskrena i iskreno tužna i iskreno ljuta. Moja odjeća je uvijek čista, samo što radije biram da je od pamuka, a ne od sintetike, čipke i likre. Misliće vjerovatno da sa ljudima komuniciram nervozno, neljubazno i da ih izbjegavam. Opet potpuno pogrešno, iako bi se iz onoga što sam iznijela moglo zaključiti upravo to. Dobro, zbog moje guste i naporne kose, čupava sam vrlo često. Priznajem. Ali mrzim feniranje.
Ja volim da pišem. Uglavnom o sebi. Znam da nekim neostvarenim ljudima idem na živce. U fazonu, šta ova pametuje i koga briga. Apsolutno nikoga ne mora biti briga. Ja radim ono što mene čini srećnom, a trenutno je pisanje jedna od stvari koja me najviše usrećuje i opušta. Koliko vas danas sebi daje luksuz da se bavi onim što ga čini srećnim i da se ne opterećujete šta o tome misli vaša okolina? Postoje i oni koji se mršte kada se direktno ili indirektno prepoznaju u mojim radovima pa se ljute. Misle da ne znam, a znam. Samo me opet nije briga.
Iskrenost je mnogo jednostavnija od lažne ljubaznosti i lažnih osmijeha. Laži umaraju, a od pretjeranog smješkanja se stvaraju bore. Ja uvijek biram prirodu ispred betona. I ne volim da hodam po gradu subotom, nacifrana i nalickana da bih impresionirala ljude za koje me apsolutno nije briga. Ne volim da izlazim na fancy mjesta. Tačnije, ne volim da izlazim uopšte. Izlazak znači da će mi kasnije tri dana koža smrditi na duvan, a da će me u grlu peći od tuđih cigareta. I boli me uvo što neko misli da sam licemjer, jer sam se od djevojčice koja je svaki dan provodila u kafićima i klubovima i pušila dvije kutije cigareta pretvorila u ženu koja subotom više voli da gleda film ili čita knjigu. I ne razmišljam mnogo o sebi već živim kako mi se živi.
Ne programiram svoj doručak, ručak i ne preskačem večeru. Ups. Između buke i tišine kod mene tišina uvijek pobjeđuje. Između crne i bijele uvijek sam za bijelu. Ne volim sivu. Ne volim sredinu.
Pomalo neracionalno, uvijek biram krajnost.
Autor: Jelena Despot
