Jugoslovenska glumica Rahela Ferari je svojim raskošnim talentom i duhovitošću obilježila jednu zlatnu glumačku epohu. Njenu bogatu karijeru činile su brojne uloge uglavnom specifičnih i ćudljivih žena, no, većina nas pamti je kroz jedan od njenih najupečatljivijih likova koje je tumačila na filmu, a to je uloga pomalo zbunjene i duhovite starice iz filma Tesna koža.
Rođena je davne 1911. godine u siromašnoj jevrejskoj porodici kao Bela Rohel Frajnd. Za djetinjstvo i ranu mladost uglavnom su je vezale pomalo tužne uspomene, pa je uvijek o tome govorila sa dozom sjete.
„Moja mladost, to je zemunska periferija. Detinjstvo bez igračaka, bez ičega. Izađem na ulicu, idem uz plot, čučnem i posmatram – mrave! Tu se razvijala moja mašta: sama sam sebi pričala priče, izmišljala ih o tim majušnim mravima, te oni sad idu kući, sad se šetaju, trče, nabavljaju hranu, a ja sam se igrala s njima – pravila im razne prepreke. Stavim travku da im preprečim put, ili napravim most, ili ih skrenem u drugu stranu. Bilo je to moje malo pozorište diznijevskog tipa – mravi su bili moji mali glumci a ja svemoćni reditelj“, govorila je Rahela.
Glumom je počela da se bavi 1930. godine sasvim slučajno nakon jedne posjete novosadskom Narodnom pozorištu u kojem je radio njen rođak Lajoš Lajner. Ubrzo je od statistikinje napredovala do članice ansambla i od tada je gluma postala njen život. Kasnije se usavršavala u Budimpešti i doselila u Beograd gdje je nastavila da niže uspjehe.
Godinama kasnije, njen život pratili su burni trenuci protkani tragedijom, pogotovo tokom Drugog svjetskog rata, kada je bila primorana da čak nekoliko puta promijeni ime. Tih ratnih godina, život je nije nimalo mazio, kao i sve ostale Jevreje, izgubila je porodicu, napustila posao koji voli, prepuštena stalnom bijegu i preživljavanju. Jedna je od rijetkih koja je odbila da nosi žutu traku kojom su fašisti obilježavala Jevreje, pa je zbog toga dio svoje mladosti provela u okolnim selima, skrivajući se od ruke Gestapoa.
Postoji čak i jedna zanimljiva priča kako je Rahela glumom uspjela da prevari Gestapo i tako sebe spasi sigurne smrti. Naime, skrivajući se u jednom beogradskom naselju pod imenom Ruža, jednog dana vojska je zakucala na vrata kuće u kojoj je privremeno živjela, tog trenutka znajući šta je čeka ukoliko otkriju da se skriva pod lažnim imenom, Rahela je naprasno osijedila. Kada je otvorila vrata gestapovcima, baš u tom trenutku u kuću je dotrčala njena prijateljica Smilja sa riječima: „Ružo, kaži dragička, dobila si poziv iz pozorišta u Pančevu.“ Rahela je odmah shvatila o čemu se radi, prihvatila je Smiljin “izazov” i počela da se raduje grleći gestapovce govoreći im kako su joj baš oni donijeli sreću, te da će ih zbog toga počastiti uz insistiranje da uđu u kuću. Pomalo zbunjeni njenom reakcijom, zaboravili su da je legitimišu. I tako, zahvaljujući dovitljivosti svoje prijateljice i svom glumačkom talentu, uspjela je da izbjegne hapšenje i preživi rat.
Po završetku rata ponovo se vratila glumi i nastavila da niže sjajne uloge kako na filmu tako i u pozorištu, bila je udata za glumca Aleksandra Stojkovića, brata Danila Bate Stojkovića.
Iako je na filmu često tumačila uloge nezgodnih gospođa, iza scene bila je izuzetno topla, prijatna i druželjubiva osoba. Bila je omiljena među kolegama i prijateljima, dok su djeca iz komšiluka obožavala. Često su dolazila kod nje da se igraju i oblače njene kostime, a jednom prilikom izjavila je da su to sve bila njena djeca i da joj nisu nikada smetali.
„Nikad mi to nije smetalo. Pred mojim očima su cičali, vrištali, zaljubljivali se, stasali i odleteli. Sve sam ih ispratila i odbolovala“, govorila je ona.
Posebno je bila poštovana među mlađim kolegama, voljela ih je kao svoju djecu, posebno Žarka Lauševića sa kojim je obožavala da izvodi razne kerafeke, a on ju je često nazivao svojom djevojkom. Kada je postao otac, Rahela je bila prva osoba sa kojom je podijelio tu vijest, što dovoljno govori koliko su bili dobri prijatelji.
Iako su je kroz život pratile brojne nedaće, do posljednjeg dana sačuvala je svoj šarm, duhovitost i držanje stare dame sa srcem mangupa. Glumila je sve dok ju je snaga služila, na šta je bila i te kako ponosna, govoreći da je sretna što nije jedna od onih sumornih i usporenih baka. Umrla je godinu dana nakon premijere svog posljednjeg filma “Bolje od bekstva”, a iza sebe je ostavila neizbrisiv trag kroz brojne uloge i nagrade koje su dokaz njenog izvanrednog glumačkog talenta.
