Vraćajući se kući jedne ljetne večeri 1971. godine, Maria Teresa Horta je primjetila da je prati auto. Nedavno je objavila zbirku poeizije “Moja dama od sebe”, koja se odnosila na žensko seksualno zadovoljstvo.
Portugalski diktatorski režim, na čelu sa Marcellom Caetanom, nije odobravao ovo djelo. Nasilnici u kolima su se suočili sa gospođom Horom, upozoravajući je da više ne piše takve gluposti. Potom je pretrpila batine zbog kojih je morala da ide u bolnicu.
Nekoliko dana kasnije došla je na ručak sa dvoje prijateljica i kolegama piscima. Bile su zgrožene. “Bože, ako se jednoj ženi tako nešto može desiti zbog knjige poezije”, rekla je Maria Velho da Costa, “zamisli da nas tri napišemo roman.” Gospođa Horta je bila oduševljena idejom; a treća žena Maria Isabel Barreno je do sljedećeg puta kada su se sreli, već započela knjigu.
Preporučeno
Devet mjeseci su se sve tri sastajale svake nedjelje da razmijene detalje knjige. Rezultat je bio ambiciozniji i čudniji od romana: mješavina pjesama, pisama i eseja inspirisana “Pismima portugalske časne sestre”, epistolarnom pričom iz 17. vijeka u kojoj se franjevačka časna sestra obraća svom bivšem francuskom ljubavniku i opisuje da je držana u manastiru protiv svoje volje.
Autorke su smatrale da je ovo prikladna metafora za živote žena u modernom Portugalu. “Koja žena nije monahinja, žrtvovana, požrtvovana, bez sopstvenog života, odvojena od svijeta?”, napisale su. “Do kojih promjena je došlo u životu žena kroz vijekove?”
Knjigu su nazvale “Nova portugalska pisma” i, smatrajući je zajedničkim poduhvatom, nisu navele svoje doprinose. Koristeći ponekad zbunjujuću postavu likova, one komentarišu potčinjavanje žena u kući, mizogine zakone, seksualno i porodično nasilje, abortus, katoličku crkvu i kolonijalne ratove koje je Portugal vodio u Africi. Očekivale su reakciju. “Bila je to mačo zemlja koja je ženam zapušila usta. To je bila zemlja koja je željela da poštujemo pravila i običaje koji su postojali decenijama”, kaće Horta, koja sada ima 85 godina.
“Nova portugalska pisma” objavljena su prije 50 godina, 1972. godine. Na dojavu štampara, vlada je reagovala brzo. Knjiga je zabranjena, zaplijenivši primjerke uz obrazloženje da je tekst “nepopravljivo pornografski i nespojiv sa javnim moralom”. Već prodati primjerci su kružili na crnom tržišstu. Žene su ispitane, optužene za zloupotrebu slobodne štampe, a zatim puštene uz kauciju. Suđenje je zakazano za 1973. godinu, a državnim medijima nije bilo dozvoljeno da izvještavaju o slučaju.
Ali glas o progonu žena i gušenju slobode govora u Portugalu se pročuo. Prijatelj Barrenove je prokrijumčario primjerke knjige u Francusku i poslao ih feminističkim piscima, uključujući Christiani Rochefort, koja je objavila ovaj slučaj. Francuske novine su objavile odlomke teksta, koji je podijeljen među ženskim oslobodilačkim grupama.
U Britaniji su autori, uključujući Doris Lessing, Iris Murdoch i Jean Rhys pisali Timesu izražavajući svoje gađenje prema tretmanu trojke. Na Međunarodnoj feminističkoj konferenciji održanoj u Massachussettsu 1973. godine, predstavnice desetina zemalja su se složile da se podignu za “Tri Marije”.
Potiskivanje “Novih portugalskih pisama” postalo je prvi međunarodni feministički cilj poznat od Buenos Airesa do Islamabada. Žene širom svijeta su vršile pritisak na portugalsku vladu, potpisujući peticije, pišući pisma ambasadama i apelujući na Komisiju za ljudska prava UN-a. U Londonu i New Yorku, pozorišta su bila domaćini čitanja odlomaka iz knjige; žene u Brisselu i Parisu su mariširale u znak solidarnosti. U Hagueu su se feministkinje popele na krov portugalske ambasade i postavile transparent.
Portugalski režim je bio “međunarodno diskreditovan negativnim publicitetom zbog slučaja Tri Marije”, kaže Hilary Owen sa Oksford Univerziteta. Već nepopularan zbog svojih skupih mračnih ratova u Angoli, Guineai i Mozambiqueu, diktatura je zbačena vojnim udarom 25. aprila 1974. godine.
Žene su oslobođene ubrzo nakon vojnog udara, poznatog kao Revolucija karanfila, a interesovanje za Barrenu, da Costu (koje su umrle 2016 i 2020) i gospođu Hortu je nestalo. Druge reforme su imale prednost u odnosu na rodna pitanja: jedno vrijeme knjiga je izašla iz štampe. Danas su mnogi Portugalci čuli za knjigu, ali je nisu čitali.
Ana Luisa Amaral, pjesnikinja i akademkinja, kaže da se to mijenja. Uredila je knjigu “Nova portugalska pisma” i objavila izdanje sa komentarima koje je pisanje učinilo pristupačnijim. Ona kaže da je interesovanje naučnika poraslo, zato što je to “sjajna knjiga” i zato što su njene teme i dalje aktuelne.
Odjeljak o abortusu, koji je liberalizovan tek u Portugalu 2007. godine, mogao bi biti koristan da ga pročitaju američke sudije; opisuje do kojih krajeva bi žene išle da bi prekinule trudnoću, koristeći sve što bi “imale pri ruci što bi moglo da prodre i struže”.
Pismo napisano glasom portugalskog borca, izražavajući svoj strah i očaj, “mogli su vrlo lako napisati vojnici u Iraku”, kaže gospođa Amaral.
